OŽILJAK
Pretučena ližeš krvave usne. Od jada počinješ da osjećaš. Polako bliži se Ko? On? Kraj! A opet nema ga. Srce ti zalupa dovoljno jako i ožiljak zaboli tek toliko da te podsjeti... Još živa si. Amila SilajdžićSJENKA
Sve je nekako mirisalo na ništa trulež bezimenih ulica odjeci nijemih glasova nejasna lica nepoznatih ljudi. Kiša je padala, sjeća se suze su tekle al' nisu je brinule od kiše se ne vide a što ne znaju to ih se i ne tiče. Kasnije se izgubila utonula u dejavu bezmirisnog ničeg. Utopila se u okusu krvi i trulih višanja. Odjednom je postala sjenka, ulica, sama, nebitna. Sigurna-od ničega. |
RAZUM
Voljela je šetnju, sunce svoje ljetne haljinice koje su tako lijepo lepršale na vjetru. Voljela je jutro jaku crnu kafu i cigaretu poslije jela. Voljela je društvo smijeh i ples. Voljela je! Sada... Ne smije se više i ne voli ljude. Izbjegava šetnje preferira večer. Jutro prespava i podne također. Kafu je zamijenila pićem i cigaretu pali jednu za drugom. Nije više ona stara ona nema šta da sanja. Nije više ona ista, nema čemu da se nada. Osjeća da ga gubi. Rijetki su trenuci razuma. Ona se gubi. Bolest preuzima. |