AMRA BOŽOVIĆ
KA NEBESKOJ PLOVIM
Ka Nebeskoj plovim Vratio sam joj osmijeh i dan i san Ka Nebeskoj plovim Obrisao sam suzu u mraku Isključio tračnicu i traku Dao sam joj ruku - svaku Bio sam to ja – čist Bila je to ona Stih I hram Na zidu je ostao ram Ka Nebeskoj plovim |
II
Oduvijek Nebeska Iz vječnosti ponikla Zaboravom ogrnuta Vidiš: Ružičasta nebesa Nutarnju magiju sopstva što rasipaš je nemilice Obrise vlastite neproživljene sreće (oh, tu niti Bog pomoći neće) Čuješ: Ostarjela djeca u ekstatičnoj igri Ushitu, vrisku, do vapaja buče I pitaš se: čijeg to imena žele prauzrok, Čemu mržnja, ratovi, tuče U prolazu, ovlaš dodirnuvši cvijet Vlažan od jutarnjih Majčinih suza Konačno Osjećaš Zaborav Otvara se svijet I dok dijete u tebi buni se i muči Pokrova bezbroj Klizi ka dnu Nebo opet postaje plavo I sve je kao u snu Djeca se tiho igraju u pijesku Osmijeh tvoje prirode krasi planetu Iza njega misao: O, kako bijah sluđena Dok kušaš vječnost Konačno probuđena. |