ONOM ŠTO ODLAZI SAM
(Ajdinu M.) Mora da je bilo tako. Vrane i pokoji vrabac. Jugo. Ruke su sad već mirne i ne treba ti svjetlost. Omča na vratu k'o zagrljaj. K'o prsti voljene žene: vreli i nekako tvoji. Biće da je bilo tako. Nestalo je riječi i ruke su bile mirne. Samo vrane i stolica što cvili pod nogama. Sad još samo jedan korak. K'o da je prvi. Od sebe ili sebi? (Jer, sam si sad i stolica jeca u mraku, pod nogama.) Ruke se više nikome ne raduju. Puštaš ih niz tijelo i ideš. Sam. ARMIN HUSEINOVIĆ
K'O MAJAKOVSKI
Rasporiću Svijet. Po dijagonali. Do Aljaske. K'o Majakovski. Od muke. Iz obijesti. Zato što imam nož i što mi se hoće. Zato što je nestalo vina. Zato što je pukla žica. Zato što niko nije odsvir'o "Oči černje". Rasporiću Svijet. K'o Majakovski. Zato što Hudson nije Neva. Zato što nemam gdje sakriti svoj zvek. Zato što nema ni Marije ni Ljilje, da kasne ili se udaju. Samo gomila koja povraća na Coney Islandu. I nju ću rasporiti. K'O DA NIJE SNIJEG
Početkom novembra je još bilo ruža u Hadži - Idrizovoj. Onda jugo, vrane i snovi koji se nikom ne pričaju. Dani umorni i spori k'o umorni Sizif ili impotentni Onan, vodka i dim, vino i dim, konjak i dim, treće smjene voljenja. Prošla su oba Dana republike i pada snijeg. K'o po grobu. Ili k'o kad si zaljubljen. K'o da nije snijeg. |
BEZ NEKOG POSEBNOG RAZLOGA
(Iman) Ja dođem tek tako. Bez nekog posebnog razloga. Dođem da odem i ništa neću. Dođem da te probudim ili izvučem ispod tuša. Dođem na pola "Casablance". Da te prekinem u jelu ili čitanju knjige. Dođem da zaboraviš dokle si došla. I ništa neću. Osim, možda, da zaboraviš dokle si došla. I da te probudim, možda. Vrućim kroasanima i čajem. Jabuka s cimetom, pisao sam ti već o tome. Samo to. I da te ponekad u zoru, nazovem iz neke govornice. Kad se barovi zatvaraju, a ja sam još nedovoljno p'jan da zaspim. Ništa više. Jer, ja samo tako dođem. Da te nađem kad se kriješ od ljudi, recimo. Dođem i s ružom, možda. I, prije nego išta kažeš, teatralno dotaknem obod kačketa i uhvatim prvi autobus. Jer, ne moraš ništa ni reći. Ja sam došao samo tako, da odem, i ništa neću. Jedino možda da se smiješ u snu. I da te gledam. Moje smeđe odijelo prebačeno preko naslona stolice i cedulja sa naručenim buđenjem. Napolju vrane. Ništa više, rekoh već. Da me ponekad onako pogledaš i... I da ti bude drago što sam tu. Da me ponekad onako pogledaš i... I da ti ne bude žao što idem Možda samo malo. Ne, ni to. Ipak sam tu samo da odem i ništa neću. |