DALILA KRASNIĆ
*****
Da počnem stih mijenjajući tu riječ za trenutak?
Ili 'pak da ne počekam?
Skrivajući naglost da stignem na vrijeme,
Ipak ću poceti svoju ustajalu odavnu misao.
Izgledno,
Sve maršira savršeno glatko,
Samo riječ, samo tren se trga,
U svojoj postojanoj izgubljenosti.
Ljudi i dalje pokušavaju cjevasto i žurno,
svojski da se u riječima i trenucima snađu,
Kao da se za okrajak mesine tresu i bore,
Koji im sudbonosan nije.
A nemaju ni mrvicu maštu za dar,
Poklik kada su sretni, stresanja kad su izgubljeni,
Samo nesretni i gnusni biti umiju,
I vremena se pokušavaju odreći.
Odzvanja sat bjesomučno,
Ružno i ignorantno srce lupa,
A ja ne uspjeh ni glavom okrenuti stih,
Jer je premalo trenutnih vrijednosti,
Jer je premalo vremena.
Kud i gdje su pobjegla djeca od ljudi,
Kud trce po rasprostranjenosti i,
Kao bez lica okreti im teški ko gvožde,
Narav promjenljiva, na vrijeme se ugledala.
Ko je vrijeme?
Zašto je riječ potmomaže davajući joj postojanost?
Simbolizira da crpi snagu iz prestiža.
Ne vide sebe mnogi ljudi, niti van sebe,
A međusobno,
Ljigavci potpomogli rane ljudstva otok,
Trče stići da dovrše svoj život,
Da dovrše svoje molbe i vrate se u Crvaviju.
Ja im neću zaokružiti greške iako bi mnogi htjeli,
Trče za vremenom koje bez vjetra izdiše,
Stvaraju se umne skitnice, beskućnici,
Samo treskaju svojim dupetima za mrvu sebe.
Kad preda me i ispod prođe sekunda nemilice,
Tvrda i teška ko najgori kamion,
Pobijedila me u principima teškim i znanim,
A ja se i dalje pokušavah odreći vremena (znam da neću stići).