Prokišnjava bol
POKISNUT ĆU!
POKISNUT ĆU!
DALILA KRASNIĆ
VJETAR I JA
Vjetar je poginuo.
Od slabe sreće i slabosti Sreće.Mahao je valovima ali uzaludna bila je njegova briga.
Vjetar je plakao.
Lice mu je bilo unakaženo od ljudskoga roda i nebrige.
Odlazio je bespomoćno i iskidano.
Vazduhom je trzao i tražio je oproštaj tuđe tuge.
Vjetar je venuo.Kao što se maslačak pretvara u djedu sijedoga,tužnoga nijednoga, ili kada ruža skapava.
Žubori ozeblo smijeh.Žubori osmijeh i kao da se izruguje osamljenome vjetru.
Smijeh i bolest na nejedvite sitosti.
Smijeh i treptaj.Oprosti mi mojemu sebi sto nacinih tebi sebi ja.
Hladnoće svoje ,a i tuđe, vjetar se stidio nije.
Oprosti mi vjetre.
Oprosti mi što tebi pomoći ne znadoh ja.
Oprosti što tebe u sebi ne znadoh pronaći ja.
Vjetar je poginuo.
Od slabe sreće i slabosti Sreće.Mahao je valovima ali uzaludna bila je njegova briga.
Vjetar je plakao.
Lice mu je bilo unakaženo od ljudskoga roda i nebrige.
Odlazio je bespomoćno i iskidano.
Vazduhom je trzao i tražio je oproštaj tuđe tuge.
Vjetar je venuo.Kao što se maslačak pretvara u djedu sijedoga,tužnoga nijednoga, ili kada ruža skapava.
Žubori ozeblo smijeh.Žubori osmijeh i kao da se izruguje osamljenome vjetru.
Smijeh i bolest na nejedvite sitosti.
Smijeh i treptaj.Oprosti mi mojemu sebi sto nacinih tebi sebi ja.
Hladnoće svoje ,a i tuđe, vjetar se stidio nije.
Oprosti mi vjetre.
Oprosti mi što tebi pomoći ne znadoh ja.
Oprosti što tebe u sebi ne znadoh pronaći ja.
SAN JE POBJEGAO KROZ KROŠNJE DRVEĆA
Pletem munje uvelim glasom večeras,
Uviđam sebe u njima pokatkad,
Tek onda saznam da postojim,
I da nastojim da
Nestanem!
Kada besramno rasipam misli,
Režim stihovima obojenim,
Ludim bićima koji su postali postojanjem mojim što im dadoh ja,
Znojim se životom u pokatkadašnjim uvjerenjima,
sobom i slatkim nastajanjima svake sekunde,
Mojeg zlonamjernog sna.
Pletem munje uvelim glasom večeras,
Uviđam sebe u njima pokatkad,
Tek onda saznam da postojim,
I da nastojim da
Nestanem!
Kada besramno rasipam misli,
Režim stihovima obojenim,
Ludim bićima koji su postali postojanjem mojim što im dadoh ja,
Znojim se životom u pokatkadašnjim uvjerenjima,
sobom i slatkim nastajanjima svake sekunde,
Mojeg zlonamjernog sna.
OČI IZGUBLJENE
Nenadanost sopstvena šmugnula je preko doline,
Tamo se bješe okrijepila smrskanostima svakodnevnim duše li te nage,
Odvratnosti i beznačajnosti brlog njezin.
Jedvitih jada, misao je ostala nekonačna.
Lovina spoljašnjeg spasenja u san se rasprsnula,
Kao što dječiji san se rasprsne u dvije suze Nehajnice emocija,
Guta sline razdraženih i uvelih voćaka na raspuštenim kvrgavim drumovima.
Iskrivila se hrabrosti nevjerna linija,
Zakržljala mesa i bez mogućnosti treptanja muči sebe i mene
Oh, sebe i mene.
Oči plešu, na nebu igraju i ne mogu da trepću
Sretne što su izgubljene i izbavljene iz kaveza očnih šupljina,
One igraju božanstveni krug sramote.
Iskidane i potrgane od smrskanosti duše li te nage.
Od trenutka razdvajanja razrogačene.
Slijepe i radosne, izgubljene, brinu o samoći njihovoj,
Nevjernom pratiocu, a vjernom raniocu,
Koji loče zadovoljstva i nikog ne ostavlja neravnodušnim,
Sebe i mene.
Nenadanost sopstvena šmugnula je preko doline,
Tamo se bješe okrijepila smrskanostima svakodnevnim duše li te nage,
Odvratnosti i beznačajnosti brlog njezin.
Jedvitih jada, misao je ostala nekonačna.
Lovina spoljašnjeg spasenja u san se rasprsnula,
Kao što dječiji san se rasprsne u dvije suze Nehajnice emocija,
Guta sline razdraženih i uvelih voćaka na raspuštenim kvrgavim drumovima.
Iskrivila se hrabrosti nevjerna linija,
Zakržljala mesa i bez mogućnosti treptanja muči sebe i mene
Oh, sebe i mene.
Oči plešu, na nebu igraju i ne mogu da trepću
Sretne što su izgubljene i izbavljene iz kaveza očnih šupljina,
One igraju božanstveni krug sramote.
Iskidane i potrgane od smrskanosti duše li te nage.
Od trenutka razdvajanja razrogačene.
Slijepe i radosne, izgubljene, brinu o samoći njihovoj,
Nevjernom pratiocu, a vjernom raniocu,
Koji loče zadovoljstva i nikog ne ostavlja neravnodušnim,
Sebe i mene.
