AUTOBUSKA HIMNA
Baba mlitavo sjedi u trolejbusu i zvoca nedoumice, Pauk joj gmiže svojim licem niz njena zgužvana džempera litice, Zgusnuli joj se brijegovi smrdljivi na džemperu gromadnom, Pa sad ne mogu prići svjetlosti koja se mrakom naziva, A smrad starosti zažareno tinja, Rogati trolejbus po ulicama serunda tamo-amo, Dok se sveobuhvatna muka kupi po želucima, Školarci ko jutarnji budilnici zvekeću, , A burek mami da izdahnu moji posljednji, molećivi, za aurom jecaji, Napolju kiša kidnapuje ljudima toplinu, Dok šaltaju nogama po sivim trotoarima, Dok ja hramam cvokotom od smrada, Više životnog ili ljudskog. Povraća mi se očima, nos je odavno gnjila kukavicam Doziva me poput lagane melodije, šapata, molbe, zakletve, zapomaganja, Svakidašnje gradske autobuske himne. |
NA PUTU DO ŠKOLE
Muziku srkati ušima kao spas od rogobatnih pogleda,
Slušalice kao skice ofrljačenih zvižduka,
Melodija kao koncept otrcane naravi,
Skrovište od gradskih, sarajevskih guzica.
Muziku srkati ušima kao spas od rogobatnih pogleda,
Slušalice kao skice ofrljačenih zvižduka,
Melodija kao koncept otrcane naravi,
Skrovište od gradskih, sarajevskih guzica.
VRLJUGAVE MISLI
Iskapiti ih ne mogu nikako, Ušutkujem ih nekad-nikad, Ali se praznično guše odasvuda nabacane. Žuljaju me osjećaji rashlađenim saznanjem, Poklapaju se sa njegovim ludačkim režanjima, U vrdavim pokretima njegovih trepavica lepeza. Trgaju me iz sna kojeg sanjarim stalno, Sanjarim o snu da bih stvorila strah za sanjanje, Odmahujem nogama da bih otjerala pogrešne i nazadne ljubavi. Blijedo puzava suosjećajnost pokislih klipica, Izrugivaju se okupanim izgaženim stazama, A da mi je šutjeti po nečijem licu koje bjelini kraj ne poznaje. Htijući prstima vršiti namisli i zamisli kroz kosu, Vrištati nad usnama pokazujući bijeg, Od sna kojeg želim. Odzvanjati grudima po usnama kutovima, Lažnim zamišljanjima, I grlo mi priznaje izmučene trske. |
DALILA KRASNIĆ
|
BESMISLENI SAN
Pitao me san da li želim da ga sanjam,
Pošto uvijek zaboravim ispustiti odjek na njegovo pitanje,
Okrenem se na obnaženu stranu jastuka,
I tišinu u mraku isproganjam.
Kada je plav batrga me po tunelima,
Raskokodakale mačke podsjećaju me na savjest,
Poružnjele dileme oko shvatanja,
Tako su plave, i plave, i plave...
Sanjarim o besmislenom snu da bih stvorila strah za sanjanje,
Koji me grozničavo bičuje svako veče,
I dan zavojima svojim danjskim ih umiri sve do naredne noći,
Besmisleni san me tješi kako protraćiti stvarnost.
Pitao me san da li želim da ga sanjam,
Pošto uvijek zaboravim ispustiti odjek na njegovo pitanje,
Okrenem se na obnaženu stranu jastuka,
I tišinu u mraku isproganjam.
Kada je plav batrga me po tunelima,
Raskokodakale mačke podsjećaju me na savjest,
Poružnjele dileme oko shvatanja,
Tako su plave, i plave, i plave...
Sanjarim o besmislenom snu da bih stvorila strah za sanjanje,
Koji me grozničavo bičuje svako veče,
I dan zavojima svojim danjskim ih umiri sve do naredne noći,
Besmisleni san me tješi kako protraćiti stvarnost.