VRISAK
Milozvučno ništa zavija i tlači Kišna ruka zgrabila je dio lica u kamenu... Spustila se niz oluk,tunel krabulja istopljenih razuma. Nije se čuo pad, a kišne oči još nisu obrisale suze. KAO DA MI SE PRIČINI...
I kao da mi se pričini... Na trenutak,na periferiji. Na odbljesku ulice skitske, Na užarenom lampionu oznojene noći. Prikaza se i proguta samo sebe... I kao da me doziva... U cičanje,u mnogozvučje. Iza neobičnih tajstava, Razapete kose i svezanog vjetra. Čujem odzvanjanje,nagovještavam lik... Hladnoću i riječ.. Kovčeg mrtvog gavrana pokopanog u snijegu I leti,leti... |
ELVIRA ČORBO
|