LJETO PUTOKAZA
Gledala sam svježu mrlju, Pogleda koji prebira po zastorima paučinastog kroja, Samotno i posramljeno po iglama razmrljanu Batrljasto vapeći za ljetom putokaza. Ljeto putokaza je spavalo u ulici groblja, Upregnuvši šapate bezvolje haosima zavjetrenog sunca. Gledala sam kako obeščašćeno čupa i vreba, Škaklja i sabira pruće za solsticij svoga opstanka, neumitno snivajući težine , robote metalnih užasa. *** Nutrine zgaženih pragova, Prebivaju mrljom, bjesnolika zaprepastenja je vrebaju. Izdišući uzdah parazitskih pluća, Razletjela se po proljetnom toplom zraku Mahnito i besčujno, Poput noćne leptirice Nadvila se besciljno Zatamnjujući krilima ljeto putokaza. |
ELVIRA ČORBO
|
MJESEČEVA KĆI
Ponekad nema određen način da ideš...
Da nastaviš dalje...
Ponekad je dovoljna samo misao da te odvede daleko,a ponekad samo vjetar
Da bi se ukopao u vremenu...
Tiha i mirišljava noć,
Neonska svjetla ulica,
U zraku tinja nesvakidašnja moć,
Večeras vlada njom,kraljicom svih izvještačenih lutkica.
Ona ne pokazuje faktore slabosti,
Mjesečeva kći,
Živi u iluziji.
Njenim mislima kovitlaju ljepote zemlje kojoj ni sama ne zna ime,
Zemljom snova,
Gdje se brežuljci stapaju s nebom,
Gdje mrazevi objelodanjuju dane
U kojima čeznutljivo traži krivudave puteljke
Kojim će da hodi ka slobodi,
Gdje su zvijezde snene i žmirave,neugasle,
Gdje sunce miriše na ljubav,
Negdje između svjetovnog i zemaljskog,
Okačeno o oblačasto septembarsko nebo.
Odjednom,budi je spektar suhoparnosti,
Koja ruši sliku usađenu u njene žile,
Poželi biti ptica da odleti u raj iz konfuzije,
Da odjednom zaboravi čopore misli zloslutnih,
Da odagna sve ove godine neshvaćenosti postojanja,
Gdje kroče različita jata
I ljudi i neljudi.
Kako ih prepoznati,
Da li im je u tijelima ista vatra?
Vatra opstanka za koju se bore svi,
I bezlični i opsesivni i pravedni i prokleti.
Noćas ona korača u beskrajna silovita prostranstva,
Ona i njena jezovita misao idu pod ruku,kroz noć i šipražje sivila,
a nisu mjesečari...
Ali ona se ne boji,pogled joj hrli ka daljinama,
Jednom će se raspršiti na pola i neće se ni sjećati da je ikad s njom drugovala,
Tuga misteriozna i duga,koja se pojavljuje niotkuda i vlada nedaleko od ničega,
Ali dopire do svega i svakoga,ponekad...
Ona nastavlja koračati ka beskrajnim daljinama,ka obrisu nekog novog
Početka,koji se kroz maglu naslućuje,kroz tek prosjali zračak sunca
koje najavljuje novu zoru.
Ponekad nema određen način da ideš...
Da nastaviš dalje...
Ponekad je dovoljna samo misao da te odvede daleko,a ponekad samo vjetar
Da bi se ukopao u vremenu...
Tiha i mirišljava noć,
Neonska svjetla ulica,
U zraku tinja nesvakidašnja moć,
Večeras vlada njom,kraljicom svih izvještačenih lutkica.
Ona ne pokazuje faktore slabosti,
Mjesečeva kći,
Živi u iluziji.
Njenim mislima kovitlaju ljepote zemlje kojoj ni sama ne zna ime,
Zemljom snova,
Gdje se brežuljci stapaju s nebom,
Gdje mrazevi objelodanjuju dane
U kojima čeznutljivo traži krivudave puteljke
Kojim će da hodi ka slobodi,
Gdje su zvijezde snene i žmirave,neugasle,
Gdje sunce miriše na ljubav,
Negdje između svjetovnog i zemaljskog,
Okačeno o oblačasto septembarsko nebo.
Odjednom,budi je spektar suhoparnosti,
Koja ruši sliku usađenu u njene žile,
Poželi biti ptica da odleti u raj iz konfuzije,
Da odjednom zaboravi čopore misli zloslutnih,
Da odagna sve ove godine neshvaćenosti postojanja,
Gdje kroče različita jata
I ljudi i neljudi.
Kako ih prepoznati,
Da li im je u tijelima ista vatra?
Vatra opstanka za koju se bore svi,
I bezlični i opsesivni i pravedni i prokleti.
Noćas ona korača u beskrajna silovita prostranstva,
Ona i njena jezovita misao idu pod ruku,kroz noć i šipražje sivila,
a nisu mjesečari...
Ali ona se ne boji,pogled joj hrli ka daljinama,
Jednom će se raspršiti na pola i neće se ni sjećati da je ikad s njom drugovala,
Tuga misteriozna i duga,koja se pojavljuje niotkuda i vlada nedaleko od ničega,
Ali dopire do svega i svakoga,ponekad...
Ona nastavlja koračati ka beskrajnim daljinama,ka obrisu nekog novog
Početka,koji se kroz maglu naslućuje,kroz tek prosjali zračak sunca
koje najavljuje novu zoru.
STARAC
Treperi mjesec nad zaboravljenim gradom,
Bljeska i putuje sanjalački,kradom.
Samuje grad ,
Popločan koracima nekog ekscesnog vremena,
Koje već odavno sumnja proguta.
Ognjeno nebo nad gradom počiva,
Čežnje bludne proviru iza oblaka,
To su maske,maske od blata,
Na njihovim licima se ne razaznaju.
Vjetar...
Višeznačan muk izmedu dvaju lutki.
Talas destrukcije leluja morem
Izvijajući osmijehe.
Omađijana trupla
Usplahireno plešu hedonistički balet .
Dijete je starac,
Starac je dijete...
Bore na licu,
Kao vadi preplavljeni viškom godina,
Sijedom kosom njišu se lađe ,
A lađe otapa so mora,
Bjesimično lebdi i sapuće tornjevima
Staklenu sonatu sunčanih perivoja.
Starac zna da arhipelag kreposti vidjeti neće,
Starac zna da je njegova pjesma gluha,
Da njegove oaze su prazne,
Žedan je nade,željan je proljeća,
Gladan je vremena,
Sirot od plakanja suhim suzama,
Bos od lutanja...
Starac zna da lišće opalo truhli,
Rastapa se na zaborav i nestaje...
Ali ne nestaje da završi kraj,već da otpočne sopstvenu slobodu.
Ograničen je bjesom disperzije praznina u vodi mulja i avenijom klovnova.
Zavoli me,grade i ja sam kao ti,
Zaziva starac,a ne osjeća da je nijem.
Vrisak uzburka more ,
A oči mu ostadoše zagledane u riječ.
Kao da u sobi riču zidovi,
Monumentalne kamene životinje...
Ne plaše starca više ni sumnje ni istine...
Treperi mjesec nad zaboravljenim gradom,
Bljeska i putuje sanjalački,kradom.
Samuje grad ,
Popločan koracima nekog ekscesnog vremena,
Koje već odavno sumnja proguta.
Ognjeno nebo nad gradom počiva,
Čežnje bludne proviru iza oblaka,
To su maske,maske od blata,
Na njihovim licima se ne razaznaju.
Vjetar...
Višeznačan muk izmedu dvaju lutki.
Talas destrukcije leluja morem
Izvijajući osmijehe.
Omađijana trupla
Usplahireno plešu hedonistički balet .
Dijete je starac,
Starac je dijete...
Bore na licu,
Kao vadi preplavljeni viškom godina,
Sijedom kosom njišu se lađe ,
A lađe otapa so mora,
Bjesimično lebdi i sapuće tornjevima
Staklenu sonatu sunčanih perivoja.
Starac zna da arhipelag kreposti vidjeti neće,
Starac zna da je njegova pjesma gluha,
Da njegove oaze su prazne,
Žedan je nade,željan je proljeća,
Gladan je vremena,
Sirot od plakanja suhim suzama,
Bos od lutanja...
Starac zna da lišće opalo truhli,
Rastapa se na zaborav i nestaje...
Ali ne nestaje da završi kraj,već da otpočne sopstvenu slobodu.
Ograničen je bjesom disperzije praznina u vodi mulja i avenijom klovnova.
Zavoli me,grade i ja sam kao ti,
Zaziva starac,a ne osjeća da je nijem.
Vrisak uzburka more ,
A oči mu ostadoše zagledane u riječ.
Kao da u sobi riču zidovi,
Monumentalne kamene životinje...
Ne plaše starca više ni sumnje ni istine...