LIBRETO IZ GROBA
Kad pepelom zaore se lutnje I oblaci kišu plesti stanu, Prati poljem liniju neiscrtanu, Obuci proziran plašt od šutnje. Kad do mora odvuče te nespokojstvo, Za pejzaže od stakla se pomoli, Zamuti gnjevom libreto krvi i soli, Hipnozom zaključaj djetinjstvo. Osvrni se na kipove u nama,zapleši valcer sa jednim od njih. Na zapadu naš istok zamršen bludi, Gluhog kamena nanos glasova besmrtnih. Pusti jesen da kovitla tajne pute u sužanjstva, Nepostojanje to sam ja,a ti vjetar budi... Šiblje šusti napominjući na sjen neminovnog proročanstva. |
ELVIRA ČORBO
|
NORA
Obojene ulice nemarno snivaju U betonskom nijemom snu Pohlepni grimizni čovječuljci skakuću. Sjetit ćeš se budućnosti , Kričeći lavež ponosa Zamišljenom lešinarskom psu izustit ćeš iz Usta otrovne požude za slatkoćom pobjede. Nora,to je poraz... Luka u koju brodovi pristanu Da pristignu ličinke zaborava, Otvore more i načine mulj ljubavi. A ljubav je teža od mora, Upit će so i potonuti kao da nije bila, kao što i nije. Ljubav je poraz, Sukobi elektrona i proticanja struje Kroz izolatore , A provodnici vise sa plafona od kiše Spavaju i počivaju pod iglama amnezije. Nora,svi smo mi porazi... |
IZA SUNCA
Možda bi rekao, Ali riječ bi ostala u tebi neizrečena za mene. Kada postanemo mrtvi i hladni, Izmoždeni krivotvorenšću života, Gdje nas čekaju prokletije iza Epitafa prošlih smrti Možda tada ćeš reći, Ali onako,da te čujem... Da si preko mostova hodeći Zvao se bezglas, Očiju jednako mutnih kao i rijeka ispod mosta Riječne alge motaju ti se oko nogu, zaranjaš lice u ljepljivu vodu, dok tijelo ti poprima obličje žabe. Tu si život protraćio U ogavnoj močvari udišući prazninu i jedući gnoj ostalih žaba Tako daleko od sebe, Spavao si, prespavao oči svoje smrti... |
PRAZNINA
Čučiš u toj jami,
Zapljuskuješ vazduh svojim ćutanjem.
Na licu praznuje ti vrijeme.
Kazaljke između obrva
Ubrzo će otkucati ponoć,
Kao vukovi će zavijati na mjesec ,
U čoporu mamiti slijepe prisutnosti,
Rastočiti vrijeme na parče množine,
Usmrtiti ga morfijem i ubrizgati bezvremenost
u kraj koga nema.
...A ono će opet ključati kosmosom,
Onako rasporeno i deformisano kotrljat će se
Pozorištem i narušavati ustajale,
ponovljene projekcije
loše isceniranih predstava.
Čučiš u toj jami,
Zapljuskuješ vazduh svojim ćutanjem.
Na licu praznuje ti vrijeme.
Kazaljke između obrva
Ubrzo će otkucati ponoć,
Kao vukovi će zavijati na mjesec ,
U čoporu mamiti slijepe prisutnosti,
Rastočiti vrijeme na parče množine,
Usmrtiti ga morfijem i ubrizgati bezvremenost
u kraj koga nema.
...A ono će opet ključati kosmosom,
Onako rasporeno i deformisano kotrljat će se
Pozorištem i narušavati ustajale,
ponovljene projekcije
loše isceniranih predstava.