ZRNO RIŽE
Više vraćanja nema. Uzalud je tražiti nešto što je već nestalo U nepovrat izgubljeno. Dok se u glavi stvari polako slažu, želim da ti bude dobro. Da opet tvojim venama prostruji kap vode sa nečijih usana Da opet osjetiš kako je čuvati nečiju ruku u snu Da se stopiš sa nekim i ostaneš takav U jednom dijelu Cio a opet rastavljen Na dvoje Da se u sebi vratiš sebi i da se ne vraćaš onome čega nema Zaista ti želim to. Da se vratiš Onome što je bilo i nije za zaboraviti Onome nečemu za čim ne vrijedi pustiti suzu, već sa osmijehom ispratiti Prošlost. Ne farbaj je dovraga mojim noćima! Niti mojim jutrima Farbaj je mirisom nečije kose, Farbaj je bojom zubi ispod nečijeg osmijeha. Nema više Bola ni sjete Nema simbolike u mojim pismima. Ne traži je u obliku mojih slova, niti u piću koje pijem Trebao si davno pogledati u dno moje čaše I odavno bi znao čemu sve to Vodi. Praznina je uvijek bila apstraktan pojam, ali već mjesecima moj fotoaparat slika samo pejzaže Odavno se na usnama taloži želja koju niko ne skida Odavno sam zaboravila značenje riječi Jedno. Zima je i kasno je već. Zgazi imena, zrno riže koje pluta u plavoj tečnosti Nisam više vrela i dah Ne preskače Aritmija je nešto strano, nepoznat pojam. Prođi pored mene i Nemoj da se bojiš. Izrigali smo magnete. PROLJEĆE lijepi su ovi sunčani dani dašak proljeća koje je na vratima koje nestrpljivo čekam, struji kroz vene neka davna ljubav koju čuvam koju ne dam koja me vodi i u ovo proljeće i dva prošla, i ono prije ta dva. nasmijana sam, bez tebe, idem dalje sitnim koracima djeteta kroz svoj grad jedan i jedini okovi ljubavi me ne drže na mjestu. od srca ti želim sva moja nasmijana proljeća dok mi jedina briga ostaje šta za ručak danas a da nema puno kalorija. JA NISAM ANA KARENJINA Sanjaš li ponekad moje snove I znaš li šta se sve dešava pod mojim kaputom Sjećaš li se Kad si mi rekao ljubav? I za trenutak ja ti htjedoh dati Sve sto je do sada ćutalo u meni Sve nemire, sve nade i molitve Sva bezglasja kojima te željeh … Mislima luta pitanje Koji je prvi grijeh kojem smo podlegli I zašto se nismo probudili Da li je prestao san? Koliko može biti duga jedna noć Ako nikada ne svane dan? A onda Dva-tri koraka unazad I samo jedan uzdah za kraj I ponor u koji padaju svi naši susreti Sva jutra Sve noći u kojima smo se mogli voljeti A nismo E zato sam mislila da te pustiti neću. Jer plamen je još postojao. Sjećaš li se kako se magla jutrom dizala Dok smo pili vruću kafu Pričajući kako smo ružno sanjali I opet se vratim Vrati me jutro Pa shvatim da Za nama ostaju tek osujećene namjere Kurtoazna rukovanja pred svijetom Na brzinu razmjenjeni pogledi Ostaje maglovit niz propuštenih prilika Da smo se zaista umjeli imati U raskoracima opreza i htjenja Žudnje I odbojnosti U vanvremenskim razmacima straha i potrebe Jutro mijenja našu humoresku. Ali svako jutro će biti kao ono Dok smo pili vruću kafu Pričajući kako smo ružno sanjali … Sada, naučena da te nemam Lakše cu kroz život nepovrjeđena A ti ćeš sa sjenkom tuge u očima Biti privlačniji za druge Vjeruj mi Zahvaljivat ćeš mi poslije na tim darovima I možda je zaista bolje što za nama ne ostaje Niti jedno zaista savršeno jutro, Niti jedan zaista savršen dan U kojem bih ti nesputana Otvarala oči i usne za poljupce U kojem bih ti nasmješena Praštala sve bezobzire I puštala da se pobjedonosno Igraš mojom mladošću Pa da se ona onda raskalašno Poigra sa tobom Možda je zaista bolje sto te nikad neću Doživjeti cijelog U apsolutu sreće i davanja K’o kiša ti sjuriti niz košulju Il` ko ptica ti zaspati pod pazuhom… Do svidanja, Vronski. ? ????????? ????… ČISTA FREKVENCIJA Zadnjih dana inspiracija rijetko dolazi ili uopće i ne dolazi. Ne pomaže ni razmišljanje o ljubavi domovini prirodi romantici ni uzaludni pokušaji da se okrijepim tračkom nade (pa da nešto i nastane). jer je nema i bolje je tako. Ne razmišljam ni o čemu, frekvencije su čiste i ništa ne boli. Ali zašto onda ne mogu ni pjesmu napisati o bilo čemu. Sjetiš li se ti? Pomisliš li, sanjaš li. SPAVAJ MIRNO ANĐELE Danas je tvoj rođendan, a tebe odavno nema sa nama. Svaki put me presiječe kad pogledam tvoje vršnjake i spoznam da bi i ti sada trebao biti sa njima, da bi i tebi mraz trebao jesti nosić zimi, i da je u redu kad krvavih koljena ljeti dođeš sa fudbala. Danas je tvoj dan, iako ja znam da se nikada više nećemo sresti, sanjam da si tu, i da ćeš se jednoga dana vratiti kući. Mama te čeka. I ja te čekam. SJEĆAŠ LI SE POEZIJO? Ne marim baš zašto lišće opada, i zašto su zime tako duge. I ne marim koji nositi kostim ovo ljeto, iz čeg proizilazi da ne marim ni ko će gledati (ionako sam dobila koju kilu više), i nije potrebno objasniti zašto prijatelji odlaze jer nekada nisu bili tu pa je svejedno. Sjećaš li se, poezijo, kako smo šetale kroz park pitajući se o svrsi života, o ratovima, onima prije petnaest godina, i onima u mojoj glavi. Sjećaš li se kako smo pričale o ljubavi, i kada sam ti rekla da mi opjevaš prvu ljubav i ti nisi htjela. Samo si mi tintom našvrljala da je se ne sjećam, ali uprkos. Još volim. Kada voliš-praštaš. Ti znaš da sam oprostila sve. Svima sve. Izbor se javi, ako dovoljno pogledaš u sebe, i shvatiš da si ptica, šarenih krila, da letiš visoko iznad suza, tuga, visoko iznad propalih muzičara. SOBA BR.8 Ne nudim puno. Mali krevet uz obećanje da spavaću na boku, sa lampom iznad, i prigušenim svijetlom sa lustera. Nudim ti mogućnost da pališ zvijezde u meni, skidati ih ne moraš, kažu da same padnu nakon izvjesnog vremena. Nudim ti i puno slobodnog prostora da prošetaš do toaleta, i spereš sve što je potencijalno moglo biti naše. LJUBAV venama ne struji strast prsti su odavno postali samo prsti dok ne dođe ono nešto što oduzima dah |
ENA KOŽO |