GORAN VRHUNC
NI DOVIĐENJA
Šetnje više nisu ugodne,
smetnje su mnoge pred očima,
oštećeni asfalt
vrišti sad na svaki korak,
iz njega niču vlati trave.
Nemir i buka iza sjene,
svemir u tišini još krije tajne
kako otići, pobjeći,
a ni sam ne biti bučan,
kako reći zbogom kad ne mogu...
Ni doviđenja.
Šetnje više nisu ugodne,
smetnje su mnoge pred očima,
oštećeni asfalt
vrišti sad na svaki korak,
iz njega niču vlati trave.
Nemir i buka iza sjene,
svemir u tišini još krije tajne
kako otići, pobjeći,
a ni sam ne biti bučan,
kako reći zbogom kad ne mogu...
Ni doviđenja.
ŠTA VIDIŠ?
Mrsko mi danas bi ponijeti dva lizala u ruci, pa ih stavih iza uha, briga me za svijet koji replicira mišljenja "možda sam lud", a možda si i ti što me uopšte gledaš kao ne-sveto priviđenje, a uostalom, ludilo i nije više stvar izbora, eno ga iza ugla je i čeka svakog prolaznika da mu se usadi u mozak, i uzalud se pravdaš da nisi htio, nisi pio, nisi bio, nisi želio, uradio si što jesi i koga briga šta nisi, mene sigurno nije, eto ti bašta tvoja pa nastavi čupati korijenje, a mene ne gledaj dok prolazim s lizalima iza uha, i mogao si pomisliti: "možda ne pušim". |
ŠEST SATI
Gledam kroz prozor, vidim ljude kući se vraćaju, za zemlju hvataju... prolazi sat. Kontejneri su puni za svakoga po nešto. iz ruševina sa kolicima dolaze... prolazi drugi. Trošim baterije svog daljinskog, vrtim kanale ništa ne propuštam... prolazi treći. Grizem nokte krvare zanoktice, usne mi natekle s njima i obrazi... prolazi četvrti. Listam imenik u sony ericssonu, da opet pogledam koga sve poznajem... prolazi peti. Svjetla se gase planina se porađa, sunce se rodilo po tko zna koji put... prolazi šesti. Dalje ne znam više ništa o sebi, osim da sam opet na prozoru i gledam... prolazi prvi. |