****
Ponekad ljubavi moja kad presa stvarnosti do bola stisne pluća kad je dah samo mašta i suze frcaju iz stisnutih očiju nezaustavljivo bezglasno nebesko plave ptice gipke poput trske raskošne poput pjenušave kristalne brzice povedu me snom gdje žari pijesak pod golim stopalima i miluje vjetar s mirisom soli i cvijeća zagrljaj beskraja ljubavi naše sunce kupa zlatnim sjajem umirujući pjev bezbroj ptica zagluši val jarosno se razbivši o stijenu u tisuću kapljica nebesko plavih ptica gipkih poput trske raskošnih poput pjenušave kristalne brzice i povedu me snom do ponovnog sna |
IRENA MARIĆ
|