IVONA JUKIĆ
SUNČEVI OBLUCI
Izlomi zemaljske kosti na tri dijela,
zavrni mjesečevu česmu,
umjesto toga zahvati zlatnu vodu iz bunara,
skupi prašine sa umornog tla.
Nisi sam, tu si među vukovima,
svi su po bez po jednog rebra.
Uzmi časove da naučiš da režiš,
a svoje mlade da se smiju i
da mudro ćute.
Sunčevi obluci ponekad su im igračka,
a ponekad i otac i majka.
Izlomi zemaljske kosti na tri dijela,
zavrni mjesečevu česmu,
umjesto toga zahvati zlatnu vodu iz bunara,
skupi prašine sa umornog tla.
Nisi sam, tu si među vukovima,
svi su po bez po jednog rebra.
Uzmi časove da naučiš da režiš,
a svoje mlade da se smiju i
da mudro ćute.
Sunčevi obluci ponekad su im igračka,
a ponekad i otac i majka.
RIJEČI
Moje su riječi ovješene da lepršaju na ogoljelim granama pod naletima pustog januarskog vjetra. Niti zveckaju, niti odzvanjaju, hladna tišina im ulazi u srca, raspadaju se na slova i slogove. Nikad nisam bila bliža kraju svijeta, dnu okeana i nebu kao u tim napuštenim predjelima. U rudnicima crnotamnim slane riječi, u malim kućama po selu riječi od voska plamte u svijećnjaku na stolu, na sivim drumovima riječi kloparaju pod točkovima, a kad dođu do raskršća, zbune se... Neko ko se nekad zvao Ja ostavio me na takvom Raskršću, izbacio me iz vidokruga. Ostadoh da čekam, na tim ravnim dalekim bespućima, mjesecima, pitajući se hoću li smoći hrabrosti pa se vratiti po Sebe. Riječi me na to same navele. |
***
Razbij me na svjetove, šapama pokušaj rastrgati vrata koja nosim poput privjeska oko vrata, vratiću ti kljč kroz budan san, a ti opet nećeš znati naći ulaz. Skuhaj u sebi jednu noć, daj da te psi u zoru bude, pa ti opet pođi na putovanje. Možda ti je vječno lutanje jedina zaostavština, a nisi je osvijestio jer gledaš u kapije iščekujući čudesa. KRUG
U riječi umijesim sve što u snovima prećutim. Sakrili smo jedan krug sebi u grudi da se nekad njime poigramo. Kad smo u njega upali, obuzeo nas strah. A krug se sablasno smijao, kao u strašnom filmu ili još strašnijem snu. |