Jasmin HasanovićKLETO GORJE
U osvitu zore, probuđen Strgan i izmučen Na trošnim putevima okovan Do utonulog neba sivih vjetrova Do isušenih polja surih trava Gorčinom iz naših srca Napojenih Daleko među korovljem Gdje samo jednom živiš živ Pratim ugrušanu rijeku spletenu u magli Zgrljen tminom i tugom Plavetnilo groze opsjeda me, Tinja u mojim žilama; Sve je smrt - Raspelo ljudskih grijeha, Sve je greb - Naših koraka do ponora Sad' kada sam magla - Neman, Bez kože i lica, Bez duše i srca... Još jedna sam stijena Greb užasa Kletog gorja ljudskoga |
PORTRET JEDNE NOĆI
Evo, već spustila se Obletila je vrijeme Bez mjesečevog sjaja A na dlanovima stoje još Ožiljci bola Ugasle su vatre, samo tinjajući žar Podsjeća na dan... Prosula se tmina Sva polja i svo gorje Obukla u crno Po poljima se mrtvim šetam Gdje nekad gorjela je vrelina Sablasne se sjenke vuku Prate moj hod, guše me tišinom Pokoji šuštaj uvelog lišća Trzne me... I pogledam povijene grane Lišće plače, 'lama se, Zgaženo da bude Hodom paćenika Sve je samo zgarište; Tragovi nestali u vjetrovima Prohujalih ljeta Ostala samo uspomena Na jednu pjesmu i jedan glas Nekad što odzvanjaše s vjetrovima I portret jedne noći Da podsjeća na rane Čekajući praskozorje A usnulu zoru niko ne budi.... |