Nočas nemam s kim Da podjelim ovaj zid I pogledima satkam uže Da privučem crno nebo K svojim dlanovima Od sašusenog sjećanja Što se umivam s njim Pijući tu gorčinu Moga jučer...
Da ga satarem Svojim dželatom Kojim ronim se, Komadam i parčam Nestajem u vihorju Kazaljki I pomutnje
Da ga satarem I vidim pore svjetlosti I opet vratim vid Barem nakratko Jer nočas nemam s kim Da podjelim ovaj zid...
ČOVJEK SEBI
I jedini da je Preživio otkucaje sudnjih Časova Gledat će ga proždrljivo I gladno Ne kao trijumf spasenja I ponosa Već kao trijumf Svog trijumfa
I uništit će Sebe svojim sebe A neće biti Ni njega ni njega Samo nasmješeno lice Aveti s nebeskih Dubina