Objavljujući vam
pobjedu
Trčao sam u smrt.
Bitnost se ne
nalazi u
Opečaćenom papiru
A ne u čovjeku.
Sudite dobroti.
Poput orla koji
vreba
Gledam kako umiru
Duhovi meni
Dragih bića.
Trampio bih
tijelo
Za vječno lutanje
Nepreglednim
pašnjacima
Elizejskim poljima.
Čudno je kako vam
se živima
Ucrvao stomak
Plačete nad
materijom
Vodite monologe u
dijalozima
Smijete se nad
ljudskošću.
Spomenik mi u
smrti
Ne pravite
Grob ne
obilježavajte
Ne treba mi urin
iz
Homosapiensovih
usta
Dok prolazi
Kraj vječnog mi
doma.
Neću da me
spotičete
Dok na vječnim
lovištima
Ideale lovim.
I evo
Opet mi se umire.
Kamenje u grudima
Morska voda na
očima.
Padajući letim.
Na glavi mi maske
šeširne
U jednoj vranin
poklon.
Na sred lica
crven nos
Ionako će me kao
Lakrdijaša
pamtiti.
Nemani kruže
nadamnom.
Vječiti sonet
suza
Beskonačna
simfonija
Plača.
Tuguju izgleda
samo oni
Koji sa najviše
znanja
Najmanje znaju.
Crkotina iz vaših
usta
Otrovnija je od
svih ispušnih gasova
O kojim pričate
Uz lažno
prijateljstvo
I istinite ne
uvjerenja.
Ne smetaju mi
vezane ruke,
Nikada sa njima
čini se
Ništa pošteno
uradio nisam.
Pitaju kako sam,
draga moja
A više ih
interesuje izmet bjelosvjetski.
Pitaju kako sam.
Zar nije to
zločin nad čovjekom
Radovanju drugome
biću.
Postao sam kliše
Šund
Tužni klaun.
Pretvarajući laži
u stvarnost
Oni što se
insanima zovu
Napraviše od
istine stilske vježbe
Neupotrebljivih
metafora
I još gorih
epiteta.
Kažu kako sam,
Neću se
udostojiti da odgovorim.
Postao sam sveta
trilogija
Neuspjeha.
Dokaz kako ne
treba
Živjeti ovome
Nečemu.
Da mi je naći
smiraj,
Bolestan nisam
A od bolova nemam
snage
Ni slamku da
savijem
U srca obličje.
Tjelo boluje od
bolesti duše.
A vi
Sve se čini
Umirete od
prejedanja.
Kockice se plode
U raznim pozama
Na mome šalu
Koji grli mi vrat
I dah oduzima.
Adamova
pripadnosti
Pukni već jednom.
Pitaju me kako
sam draga
Znaš li ti
Ništa na čovjeku
ne laže
On jedini istinu
ne govori.
Odlazim sada
negdje
Gdje niko nece me
pitati
„Kako si“
Neću se ubijati
po rimski
Nema šta iz mene
Da isteče.
Nadam se da ćete
od simbola
Subjektivne
istine
Ideala nečijeg
svijeta
I napraviti
nešto.
Mene samo
Pustite…
PRAZNINA
Želja da budem
Petar Pan
Ili ne mogućnost
toga
Joj se svidjela.
Ništa,
Napisao sam ništa.
Jednoj se sviđalo,
Onoj je moje ništa
Zaista bilo ništa.
Napisao sam da je sve
sama praznina
Rekla je da ćemo piti
kafu,
Da se nismo razumjeli,
I da praznina nije
loša.
Da je trebam zagrliti.
Rekao sam da znam
I znao sam
Da je praznina dobra
Jer u njoj nema ljudi. Znao sam to i rekao
joj.
Ona do sada još nije
rekla ništa.
Praznina
Zagrlio sam je
U njoj sam
Ali ona sada više nije
praznina
Ja sam u njoj
Još gore
Moje misli su tu
Moje misli o njoj su
sada i u njoj.
Praznina nije više
praznina.
Onon najgore joj se
desilo
Ja sam ušao u nju.
Koliko smorni morate
biti
Da smorite prazninu.
Praznina je dobra
Ona nema zube i grlo
Ona niti me žvaće
Niti me guta
Ja nisam dobar
Pokvario sam ljepotu
Skladnosti praznine
Pokvario sam je
Svojim ružnim
neskladom.
Pitam se da li više
uopće govorim o praznini.
Lavina nekog
nesvjesnog zla
Stremi niz moju duš
Niz moj um
I razara
Sve.
Ušao sam u prazninu
Htio sam biti
praznina.
Sada sam neko ništa
Nekog ničega.
Ona više nije ona
Mi više nismo mi.
Sve sam upropastio.
Sopstvenoj gluposti se
često divim.
Gluposti i
slabovidnosti.
Noć strasti me
natjerala da
Uđem u prazninu
A slabovidnost da
upropastim ljepotu praznine,
da ne vidim
Da trenutak slabosti
njene
Nju neće učiniti mojo
Da ostat će tuđa
A ja sam.
MIRZA OKIĆ
OPROŠTAJNO PISMO
Povrijedio si me
grade moj mnogo
I ne zaslužuješ
da o tebi pišem.
Ti si grade moj
najveći sadista.
Ti si grade moj
najveći mazohista.
Grad moj dopuštaš
lešinarima da razdiru te
I nanosiš bol
onima koji krase te.
Pa ti si grade
moj kreten,
najobičnija mazga
koja vuče teret
silni
i poginje glavu pred rukom sile
a napadas usne
koj ljubiti te
žele.
Ne volim te gradu
moj više
Slomio si mi srce
Zajedno sa ženam
Kojima si
dopustio isto.
Smrdiš grade moj.
Ne ne
Nije to kanalizacija
Njome se samo pravdaš
To je smrad tvoje dvoličnosti,
To je smrad tvoga straha,
To je smrad tvoga kukavičluka.
Pogledaj se na šta ličiš
Pogledaj u šta si se pretvorio.
Propalicu i
gubitnika koji živi od knjige
Koju je napisao
prije mnogo decenija.
Pljujem ja na
tebe grade moj
Pjujem svim
suzama
Koje si mi
priredio.
Grad moj iskreno
ti kažem
Da ideš u pičku
materinu
Zajedno sa
govnima koja miluješ
Sa lijepom mojom
I sa zlatokosom
I svima koji
pričaše da su mi nešto
Zajedno sa tobom.
Ovo je posljednji
put
Da o tebi pišem.
Odričem te se.
Ja bit ću tu
Ali na mene se
rečunati
Neće moći.
Previše boli i
praznine si mi uzrokovao
Grade moj.
Ovo što ti pišem
ovo je oproštajna poema.
Volio sam te
Možda te još
negdje
Još malo i volim.
Možda ću te
uvijek i voljeti
Ali t se odričem
ipak
Jer bol koju
Ti daješ mi
Jača je od
ljubavi koju imam.
Zbogom grade moj
možda se ponovo
sretnemo
U nekoj drugoj
poemi
Vjerovatno tuđoj
Prezirem te grade
moj.
Težak je oproštaj
ovaj
Toliko toga ti
želim reći
Ali neću da
prljam jezik
Ni papir.
Budi pozdavljen
grade moj
Moja ljubavi
Moja ljubavnice
Moj prijatelju
Moja moro
Moj neprijatelju
Moj mučitelju
Ubico bića moga.
Zbogom
Ostaj mi zdravo.
I mir sa tobom.