Gazi čizmo, pokoljenja mi daj, Dazi čizmo, guta me očaj. Dazi da ne gledam jutro dok sviće, Gazi me odmah, ja sam krhko biće.
Ne pitaj ništa. Što bi bilo da nije, Pakosni sadista u tebi se smije, Ovo je linija otpora manjeg, Ja sam još jedan promašen slučaj.
Moji snovi prolaze kroz vrijeme, Na koljena padaju, nude pokoljenje, Šta mi danas nudi krvo poštenje, Ja sam samo mamac, čekam istrebljenje.
Uzalud žurim da ostavim traga, Zalud se lažem da postoji nada. Vjera se ovdje prodaje na kilo, Ne pitaj ništa, samo opipaj bilo.
Gazi čizmo, pokoljenja mi daj, Gazi čizmo, guta me očaj! Gazi da ne gledam jutro dok sviće, Gazi me odmah ja sam krhko biće!
RASTANAK
Na tački polazišta ili rastanka, Mrtvo slovo već odavno stoji. Čeka, priziva neke potpuno strane ljude, Neke gluperde, luzere, budale.
Suze gorčine, rastanka i boli Umivaju lice, do skora nasmiješeno. Osmjeh je mrtav, izgubio je svoje mjesto.
Dok kriviš donju usnu, prizor je sablasan. Ja te volim, ali umirem u boli, Čin izdaje, jednako poput prevare je.
Jecaš, a jecam i ja, bitno je samo ostati cool.
Čin ponižavanja, poput revolveraškog dvoboja, Ko će prvi povući oroz. Ajde ti, biraj mjesto, ja sam već odabrao.
Nekada ljubavnik, a sada hladni ubojica, Što ubih ljubav, svu ljepotu draži Koja se vezaše za moje ime, moj lik.
Nastavljaš sama, pravila su dekretom ukinuta, Poderan i spaljen kodeks naše ljubavi. Sreća se poput Feniksa pretvara u prah, Gdje ima dima, ima i vatre.
Vatre koju pokreće mržnja.
DVADESETA
Ja sam građanin, građanin ovoga svijeta, Želim se popeti na krov planeta, a tek mi je dvadeseta.
Sumnjam da mi manjka željeza u krvi, Al opet sam malaksav dok duša se mrvi. Srce postaje ledena santa, a tek mi je dvadeseta.
Otrov nacionalizma, ta droga me smara, Ne želim se trovati dok se bliži dvadeseta.
Podsmijeh, cerekanje svakog prvaka prati, Plodove gorke je prinuđen brati, U ogledalu gledam lik prvaka, dvadesetaka.
Volim da volim svoj slobodni let, Priželjkujem mnogo, a tek mi je dvadeset.
Konačno da završim jadanje svoje, Zašto se zamaram snovima glupim, Dvadeset punim, ma bolje da šutim.
Ja sam građanin, građanin ovoga svijeta, Želim se popeti na krov planeta, a tek mi je dvadeseta.
..
Dosadni tramvaj prevozi moje tijelo. Misli su barem kilometar ispred. Studentski dani prolaze u nizu.
Nisam siguran što želim, čekam. Prepuštam izboru da sam do mene dopre. Zaboravljam na tramvaj, na kilometre daleke.
Kažu da moja glava je u oblacima, Da se zamaram stvarima nebitnim, Nad gradom slijeva se kiša, boli me.
Bole me ove milijarde suza, što kupaju druge, Što ulice sapiraju, od građanskih grijeha. ..
NO PASERAN
Gledaj na sebe, kako žuriš kroz frku, Obrati pažnju, posveti se cilju, Sa gomilom ljudi vodiš mrtvu trku Na pokretnoj traci istrčavaš milju.
Umjetnik danas želi biti svako, Izgledati drukčije, danas je in, Ispisati strofu odveć je lako, Samo što želiš iskazati s tim?
(glas s visoka)
''Paranoična budalo, prekini već, Ne možeš od nas tek tako pobjeć', Paranoična budalo što se okrećeš često, Bježi odavde, tu ti nije mjesto. Velike doze nude ti pomoć, Al' skupi su lijekovi što prizivaju san, Velike, krupne te vrebaju oči, One što čekaju pogrešan korak. Granica tanka te do ponora vodi, Pokušaj letjeti, hodati po vodi. Paranoična budalo, prekini već! Ne možeš od Nas tek tako pobjeć' ''.
Jutrom, ustanak praviš u pola 6, Ne budi bučan jer si useljen tek. Komšije spavaju, obustavi let, Pokidaj krila jer si useljen tek.
Ostaje ti samo u ogledalu lik, Odraz što tužnim te pogledom gleda, Suza z oku ti ispušta krik, Odzvanja parola No paseran!
RASTANAK II.
Ne nestajem, samo ustupam mjesto, Prepuštam poziciju i skrivam se u pijesku. Ne kao noj, već kao krivac.
Tvoje ponašanje moja očekivanja guši, Ne mogu da se borim, možda se i bojim, Više nije ni bitno, odlučno odlazim.
Ne nestajem, samo se povlačim, Glavna uloga u tvome životu Za mene je gotova, de naspij tog otrova.
Svašta će reći, oko tebe je mnogo ljudi, Pamti trenutke, sretne dane i jutra, Riječ izvini ne pali ovoga puta.
U maglovitom sjećanju ostat će obris, Čupavog mladića koji te voljaše nekad, Ali tog mladića više neće biti.
Moja ljubav bješe stvara, Čudno ali još uvijek je. Postoje neke stvari i jače od toga.
Kada sve prođe, kad' svrše se lutanja sva, Kada čovjekom zavlada strah, Ostaje miris paljevine, ostaje miris ugarka.
ostaje ponos ja preko svoga, ne mogu ovog puta!
PJESNICI!!!
Dok lagane stvari, Potiču srce, da marljivo radi, Lagane stvari, bude tu žicu, Žicu presudnicu.
Kvarni bluz, nagriza zube, Poput karijesa koji gricka iz potaje, Ta čežnjiva žica želi da svira, Želi da svira, ljubavne skale u nedogled.
Jauče gitara, dok žice joj bride, Stenje gitare, prsti se ne stide. Oni bezobrazno, fakinski skoro, Počinju sve jače, da gmižu uz vrat.
U spomenutom času, planeta stoji na tren, Čudesne sile sladunjavim mirisom, opčinjavaju zrak, Svi pogledi znanica uprti u središte, središte vječnih lovišta, U kojima pjesnik, sjedi i veze, veze taj kroj usnulih stihova.
Mišljenja posvema različita jesu, Pa da su ista opet valjalo ne bi, Neki se dive, neki gnjilo voće vade, Ma pjesnici su čujte, svačije budale.
Glave što poklik u proalazu darivaju, Ne razumiju osmjehe ni muke pjesnikove, Razumiju jedino buncanje u stihu, Sa gomilom, nepotrebnih, zasukanih (nasukaniha) fraza.
O pjesnici, svijata, ujedinite se . Sastavite ruke i pera svoja, Neka govori srce što želi, Neka ruke same od sebe stvaraju.
To oružje pjsnika, U srce ravno, štrecnut zna, Nevolja na putu lako se pozna, Pjesnikov stih, kroz istoriju odzvanja.
OSVRT
Ti imaš samog sebe, nisu potrebni ti drugi. U svoje lice gledaj, ako potrebno je, pljuni, Okove sa svojih prozora ti glođeš, Pokuvaš se probiti kroz pucnjavu i dim.
Lavež pasa prati, tvoj užurbani hod, Ti putuješ od sjećanja, brže. Šta će reći mama, kad shvati da te nema, Kad shvati da si sjena, koju uzalud ljubi?
Ti želiš negdje ići, ali nemaš kud, Previše si slab, suviše si lud, Čuvaj se ti ljudi, proganjaju te svi, Zakloni se u krilo, povrati mirise, Kroz sjećanje pusti da te miluje, Onaj ko te rodi, ko te čuva od svih zala ..
Ili samo bježiii, ne osvrći se više ..
Samo šuti mudro, nedaj povoda da znam, Ostavi tu masku, samo takvog te znam, Ne pokazuj ko si zapravo ti, Nikog' nećeš s tim, zadiviti.. Ostani još malo da naslađujem se mukom Između četiri zida što je podnosiš sam.
Ti imaš samog sebe, svoje okove i lance, Ušo si unutra, zaključan si osto, Uzalud prstima natečenim od muke, Grebeš po staklu, izbacuješ krik, Ostani gdje jesi, samom sebi si KRIV !!!
I nemoj molim te, da gledam ti u suze, Krvave bale što niz lice ti puze, Neću da se miješam, to je tvoja lična stvar, Poklonit ću ti paket skupljih žica, Da imašm da se nađe, kad bude ti zlo. Ti bježiš i bježiš i bježiš i bježžiiš