NERMIN AHMIĆ
|
I?
Opsceni uzaludni lupusi zavijaju na lunu Plamteći kristalni jezici vatre raspiruju žar Elana srca Sveti gral osvjetljava opskurnu tminu Tamo gdje zatvaramo oči da bolje bismo vidjeli san Vučene smo iglice borova korijenom rasprskanog vrha vala Ispraznosti i moći što geme i kameje tišine natrag u more snubi Nezasićenost injem obavija ledenom draperijom magla Erodirani zrcalom prepolovljen odraz Narcisa u dimu se gubi Zora na zagasitim dlanovima Kronosa neće rosu liti za pola Amorfnog kosmosa ako harmoniju mu ne produbi Dotad trepere poput fluidnih orhideja i on i ona Oboje skriveni iza rastopljenih odijela silikona Vire ispod svojih malih staklenih zvona, Ona iluminira fantastične gravire zureći Ljubi njene grudi on jureći Ne smije dopustitii ponad tundre praskozorje Iz snoviđenja magijom optočenog da trgne je Izgleda da zatočeni su okovima u očiju prozorskim oknima? |