Nikola PejakFRULA OD PAPIRA
Kažu sviraš na fruli od papira. Par kapi tinte i pero u ruci. Kažu da tvoja frula u srce dira, kad iz njene dubine izviru zvuci. Čuo sam da papir kod tebe ima čarobnu moć pa kad mu podariš pjesmu uznemiri se zrak. Čuo sam da frula od papira dan pretvara u noć, da po potrebi svjetlost nekad ispušta i mrak. Kažu da tvoja frula od papira pred očima čovjeka izaziva strepnju, kažu da papir čudnom notom svira i da ta nota budi čežnju. Čuo sam jedne noći kad su slavuji zaspali kako se noć pretvara u čaroban dan. Čuo sam frulu od papira kad žicu opali, pa pusti zvuk, pa pusti magiju…pozove san. |
NEUSPJEŠNO NAKALEMLJEN
Rasla si u šarenom vrtu ruža, sama među svim tim ljepotama, no ipak ti se pogled iznad oblaka pruža i oči ti sjaje i kad je svuda tama. Mirisom svojim čuvala si tajne, djevojkama živce do ludila dovodila, a ni zvijede ne bi bila onako sjajne kad bi ti noć vani provodila. A ja, ja sam bio samo kalem na pupoljku tvog srca podno grudi, k'o trn u koži, isuviše malen, neuspješno nakalemljen zbog stranih ljudi. Nisam dobijao potrebnu hranu koju je proizvodila ljubav tvoja, a takvi kalemi uvijek odpadnu, što je na kraju bila i sudbina moja. Zabavljao sam se sa drugim ružama, dok sam u noćima tražio tvoj pogled. Iako sam znao da toplina nije sa nama mogao sam lagati sebe unedogled. Na kraju, ipak jedno bih uvijek znao, jer ja sam taj kalem usamljen, što je osušen na zemlju pao samo zato jer je bio neuspješno nakalemljen. |
KAD ODEM DA ODEM
Ne, nisam stao da bih pao da bih ostavio sve, čuo sam samo kako oluje sijevaju. Mrak u sobi bitku dobi da bi ostavio sne, pustio neka sada sami pjevaju. Ove ruke pune muke i dukat bi dale, samo kad bi mogle same da se iščupaju. Nek je blam nek je sram ali nije za anale ako se jedne grudi sad uspavaju. Kad odem da odem... kad odem na bal. Kad odem da odem... kad odem na žal. Nisam stao da bih pao da bih ostavio sve, čuo sam samo kako zime šapuću. Čuo muk čuo zvuk, kaže ostavi sve sne s prvi vjetrom svaki dan otpuhat ću. Gusti mrak stari znak da bi prikazao kraj, spustio se da stavi sve duše u istu postelju. U taj čas zadnji glas da bih uzviknuo znaj... nemam želju za svoju želju posljednju. Kad odem da odem... kad odem u ram. Kad odem da odem...kad odem u hram. |
GDJE JE TAJ KAMEN PAO...
Budi me sinoć mali dobroćudni zvuk... Moj šapat vjetrića Dodir malih prstića... Usnice pjev... Za moj novi mirni dan... I ponovni san neodsanjan. Budi me još i njena vlas mirisna Kao iz jata ptica Usamljena izbjeglica Niz lice mi...prah neki nanosi... U nove snove odnosi. Gdje je taj kamen pao, na kom je slomljena? Da l' ga je neko tu nekada bacio? Gdje se to spotakla moja voljena? Da l' je on nekome nešto značio? Gdje je taj kamen pao, kraj kojih puteva? Da l' mi je noga njima nekada kročila? Gdje li je karta bila, opasnih krajeva? Koja joj li je sudbina život skratila...da znam? Budit će, mene opet, miris trešanja.. Drvena mala klupa Gdje smo sjedili skupa. Na proplanku... pogled ka daljinama Gdje smo sanjali o nama. Gledam sad sanduk, crn, cvijećem ukrašen... Pogledi besmislica Nekih čudnih lica. Malena slika...tvoje kose ispletene Da se u srce utisne. Gdje je taj kamen pao, nakon kojih krivina? Da l' je nad njime neko kasnije plakao? Što ga je voda donijela, sa kojih planina? Iz koje li je stijene niko i tu se nasukao? Ti si vječno snila, a mene si budila. Ostala je ipak jedna priča cijela. Ovi me snovi dovode do ludila. Kad li ću opet leći kraj tvoga tijela...da znam.. |