Sjedinjena tijela, dva cvijeta –
crna i bijela, nadilaze zemaljsku slast! Sok
boba crnog grozda: rezak i hlap.
Vodim našu ljubav pod giljotinu.
Uzdižem je visoko nad
prašinom ovozemaljskih niskih
požuda i otvaram vrata Edena.
Vodim našu ljubav pod giljotinu.
Želja je bila da uživa tvoju kožu,
neprocjenljivu slonovu kost;
da siše ambre iza ušne školjke i
pije tvoj sok!
Vodim svoju ljubav pod giljotinu.
Sveti je ritual uzeti tvoje tijelo i
milovati ga bezgrešno vrškom jezika,
ostavljajući ljepljiv trag za sljedeći put.
Vodim svoju ljubav pod giljotinu.
Ne, ne želim te! Savršeno biće iz sna
kojeg još uvijek budim. Isuviše
purificiran svake moje zaumne misli
da bih imala srca...
Ipak, vodim svoju ljubav pod giljotinu.
NEDOVRŠENI PORTRET
Srećem ljude naprslih
zvonkih staklenih očiju.
Osjetim vonj feromona
i estrogena sa klupe.
Dignem glavu - vidim
crveno na modrom,
plovi bakarnim bedrima
međ' oblim njedrima.
Kročim hladnim atelierom –
nedovršen portret
u ćošku čami.
Oči plave, ledeni glečeri
puni snenog sfumata,
vape za kičicom.
Plavooki modri zmaju,
devijantna formo
distorzivne konture;
ne traži pastuozne
nanose do lavljeg rođenog
dana.
Ne mogu doći transa,
naći jučerašnji sretni
bitak; iz čuvstva ovog
drugi bi izronio lik.
Ne traži da milujem
platno bojama jednostrane strasti...
Srećem ljude naprslih
staklenih očiju, što ustajalo
zvone.
Pipam tugu trule višnje –
jezdi sutonima
sreće.
Bude naprsle plave oči
u dnu hladnog ateliera.
PRVI GRIJEH
I bijaše aleph.
I bijaše om.
Adam – prvi
mužjak kojeg
spozna moj
mentalni vid;
jedinstven koktel
ambri za osjetljive
papilone nosa.
Ispran kamen
oguljenim prstima.
Napunjena, iskrunjena
ušna školjka
u kojoj klija cvijet –
škropljen kikotom
slasti i mirisima ljeta.
POSTPONOĆNA
Da li je noć ikada
vidjela tvoje
bezkožnato sazviježđe?
Sparne postopnoći
uživam u njemu.
Daleko u tebi, znam
da traži sunčane
dlanove koji će
plesti grumenje
zivit pramenja.
Probijen zvučni zid
penetracijom u tvoje
skrivene želje,
zaštićene ljuskama
kokosovog oraha.
Cijedim fragilnost iz
njenog staklenog vimena.
Glasno u nama
isti mravinjak
liježe klikere, što
poslije će da mile i
bride trncima kože.
TERESTRIJALNO UŽLJEBLJENI
Kristalni zubi tvoga
mlijeka, čupaju
atrofirane latice
pupoljka boje
mlade teletine.
Struže mamena
toplota brid tvoga uda.
Rastu ti dlanovi dok
klize po okupanom
mesu – nauljena
dvodnevnom željom.
Paralelno užljebljeni
dahćemo sparinom
digitalizovane sobe –
promišljam s koje planete
vuče korijenje naše
užljebljenje.