Budi srećan
Nestala sam
Budi miran
Preboljela sam
Budi jak
Tuđa sam
Sjeti se
Voljela sam
Primijeti
Daleko sam
Tuguj
Još nisam oprostila
Odlazi da bi se vratio
Vrati se da bi ostao
Plačem jer znam
Sudbina smo
Ljubav smo
U SAZVUČJU NAŠIH MELODIJA
Pokidala se naša žica na gitari
A jecale su one koje su preživjele udar tvoje ruke
Ništa više nije isto
Ostale su gubile svoj eho i moć
Prestalo je savršenstvo
Sazvučja naših
I iluzija prestaje
Tvoj jedinstven i zadivljujući ton više se ne čuje
Zašto je pukla naša žica na našoj gitari
Sjećaš li se Gmizavče kako je bila melodična
Ona te je hranila i činila čovjekom kojeg sam voljela
Znaš šta sada slijedi
Hoćeš li izdržati bez naše muzike
Jesi li ikada pomislio kako bi bilo
Da je to jedina žica na cijelom svijetu
Šta ako po njoj više nikada ne budeš mogao svira
MOŽDA JE TO BILA LJUBAV
Kada se jednom sretnemo
Prepoznaćeš me po koracima
Oni se neće čuti
Ti mi nikad ne dozvoljavaš da hodam po zemlji
Ljubav šta li je
Hoćeš li me pretvoriti u sjenku zanosne žene
Ili ćeš mi pokazati svijet slobode
Često poželim da me hraniš poljupcima
Da me vodiš muzikom tvojih prstiju
Kad odeš ostaće pjesma bez nota
Muzika bez zvuka
Mojim hodom odjekivaće tvoji koraci
Možda je to nedokučiva ljubav
Možda ova zbunjenost koju želim da razumijem
Možda je ona ljubav
Pružaš mi ruku i gledam ti dlan
Vidim nebom lete divlji bijeli konji
Slobodni
Traže se
Ove čudne noći
Osjećam oni se nalaze
Ti se smiješ
Zašto se smiješ
Ne znam zašto se i ja smijem...
A šta ako je to ljubav
A ja je nisam primijetila
MOŽDA JE TO LJUBAV
Kada se jednom sretnemo
Prepoznaćeš me po koracima
Oni se neće čuti
Ti mi nikad ne dozvoljavaš da hodam po zemlji
Ljubav šta li je
Hoćeš li me pretvoriti u sjenku zanosne žene
Ili ćeš mi pokazati svijet slobode
Često poželim da me hraniš poljupcima
Da me vodiš muzikom tvojih prstiju
Kad odeš ostaće pjesma bez nota
Muzika bez zvuka
Mojim hodom odjekivaće tvoji koraci
Možda je to nedokučiva ljubav
Možda ova zbunjenost koju želim da razumijem
Možda je ona ljubav
Pružaš mi ruku i gledam ti dlan
Vidim nebom lete divlji bijeli konji
Slobodni
Traže se
Ove čudne noći
Osjećam oni se nalaze
Ti se smiješ
Zašto se smiješ
Ne znam zašto se i ja smijem...
A šta ako je to ljubav
A ja je nisam primijetila
SAMO ONA ZNA
Ne postojiš
Kada mi ponestane inspiracije
Tražiću te
Da pisanju poklonim sebe
Voljeti možda ne znam
I ne mogu
Al te duša često pronalazi
U sličnim mirisima
U nestvarnim alejama
Gitara više ne svira
Umjetnik mi nije poklonio čudo
Prljava mu duša
Ne voli te više
Žena nakazi slična
Ona te ispraća
Kako samo ona zna
Riječima koje misli pišu u bunilu
A zvuk gitare bori se da ih nadjača
Ugasili smo plavu lampu. Crveni plašt je pao. Ispod plašta letjela su teška bijela krila.
Letjela je i moja kosa, vijorila kao neka lijepa zavjesa. Letjele su prigušene iskre iz očiju tvojih,
drage i duboke kao šum mora.
Otišli su talasi samoće. Ranjivost i tugu počeli smo točiti ljubavlju.
danasjednodopusti. Dopusti mojim kapljicama da uliju život tamo gdje je ostalo trnje.
Ponekad mi se učini da boje još nisu počele da se pojavljuju. Da naše sunce nije izašlo.
Samo izmaglica. A onda, u tihom razmišljanju vrijeme prolazi i pojavi se najljepše zlatno nebo.
U nekim momentima između jave i sna počne da bijeli, osjećam da će svanuti.Kao vesela djeca
koja se igraju u pijesku, bezbrižna i srećna, prelijepa i čistih duša, pojave se na nebu sve boje
svjetlosti i tek tada čaroliji nema kraja.
Znam, ljubavi moja nedodirljiva, da bi ti našu ljubav uporedio sa dalekim slučajnim
susretom, baš kao i ja.Izgradili smo novi put i sada više niko ne može da čuje kada dolazimo,
ni kad odlazimo. Ne želim da neko zna kada se ljubav ugasi. Ne želim da me žale i da me sa
tugom u očima gledaju. Oni ne znaju da sampriča. Da si ti moja priča. Kaži im, objasni, da smo
mi igra lišća na vjetru koja stvara nezaboravnu melodiju. Ti i ja smo najsitnije grančice na starim
stablima, tek rođene. Ljubav naša je lijepo buđenje sa pogledom na najsunčaniji dan na svijetu.
Ti si moj najljepši dodir života. Zatvorim oči i putujem tvojim tijelom, a svuda oko nas struji
čežnja.
I pišem ti opet, evo vidiš, sve je ovo tebi posvećeno, jer kad god tonem u misli, tebe tamo
nalazim. I jasno te vidim. Tada mi se učini kako sam uhvatila najsjajniju bijelu zvijezdu na krilima
nebeskih anđela. Rekla bih joj: „Ne idi nikud i nikad!“
GMIZAVČE, JESAM LI ROĐENA ZA SPOMINJE
Glas, drhtav, molećiv, tužan i bespomoćan, dalek i tuđi, a ipak moj, ipak tvoj. Gdje odlaze
ljubavi kad se istroše i kad nestanu u jednom dahu? Kaži mi mjesto gdje se naša sakrila, kaži
mi, molim te, otkrij mi tajnu, neću je tražiti, obećavam! Samo hoću da znam gdje je nestala.
Glas, tvoj glas više nije isti, nismo ni mi. Trebam te. Željela sam samo jedno, tako glupo sam
željela, tako sam ženski željela da budem tvoja prva ljubav, a sada, sada sam sama i muči me
milion besmislenih pitanja. Glas, tvoj glas je danas drhtao, Gmizavče, bio je tuđi. Znaš, danas
sam čula da se naši glasovi dozivaju, oni iznutra, oni koji su nas i otjerali, oni koji su hladnim
talasima otplovili zajedno sa našim srcima. Danas smo zvučali kao dvoje ljudi koji su otišli
predaleko jedno od drugog, a znam, ludi moj Gmizavče, da bi samo jedan zagrljaj vratio našu
ljubav tamo gdje i pripada, vratio bi je nama.
Ovom rijekom kojom plovim teško je tijelo držati pod kontrolom. Neke čudne stijene su
ispred mene, lome me, a ja osjećam zraku sunca na svom mokrom čelu i pomislim da sam
slobodna i srećna. Osuši mi sunce suzu, a ja je pustim ponovo, izlaze tvoje oči iz suza mojih
i padaju u rijeku naše nesrećne ljubavi, gledaju me, bole me. Gledaju me onako kako samo
one znaju, nestanu u magičnom susretu ljubavi i života koji plovi rijekom mojih nadanja i tuge.
Ponekad pomislim kako samo žele da me puste da plovim tako sama, da se borim sa svojim
tijelom, da naučim da savladam srce i misli u toj hladnoj buri.
Volim te, Gmizavče, uvijek i sada. Imali smo tako puno razloga da pobijedimo ovu tamu
i da nas ne boli tišina, a ipak smo postali isti kao svi drugi, koji su se izgubili u svojoj ljubavi
i nisu znali pronaći spas. Jesam li rođena za zla vremena? Jesam li luda što se bojim života
bez tebe? Gdje da sakrijem sve uspomene, gdje, a da me ne diraju i ne proganjaju kao sjenke
nepoznatih prolaznika, koje nas plaše, a ipak daju sigurnost da nismo sami na tom putu kojim
smo krenuli. Kako da opravdam tebe pred onom djevojčicom kojoj si srušio san? Pred svim
njenim igračkama i lutkicama za koje si ti bio čitav svijet? Kako da joj objasnim da su snovi
nešto što ona trenutno ne razumije, ali da treba i dalje da sanja? Kako da smirim jecaje među
lutkama i vratim tišinu u njenoj sobi? Kako da objasnim lutkama da se ne boje tužne djevojčice
i da one njoj i pripadaju, da si ih ti napustio, da je njihov princ, Gmizavac, morao otići i da se
nikada neće vratiti. Nemam srca da ubijem onaj nevini pogled u njenim očima i onu dragost na
pomen tvog imena. Kako da izbrišem gitaru iz njenog sjećanja i princa koji je stvarao najlješe
melodije njihovog carstva? Zašto si mene odabrao da je ubijam, da joj rušim snove i budim je
uplašenu? Vrištala je djevojčica u meni, a budila se djevojka koja je ispraćala snove o ljubavi.
Rađala se žena koja je spremna da princa voli zauvijek, a pripada nekim dvorskim ludama koje
su znale da nasmiju tugu u srcu i skrenu misli od života i stvarnosti.
Djevojčice, djevojko, ženo, molim te, prestraši nogom Gmizavca kako si svaki put to
znala uraditi! Lupi nogom o zemlju neka mu strah prostruji u krvi i voli ga kao ona nesigurna
djevojčica, preplaši ga kao djevojka koja se ne boji ljubavi, a ostavi ga kao žena kojoj uspomene
više ne mogu ništa!!! A, šta ostaje meni? Da ubijem sve tri? Da ubijem sebe u njima pa da život
i ljubav gledam onim očima koje su mene gledale iz one rijeke nadanja i ljubavi kojom sam
plovila? Kakav bi to život bio, Gmizavče? Eto, pokušala sam i u tebi pronaći odgovor, a ti si od
mog života napravio vrtlog ludosti. Danas mi tvoj glas šapnu koliko me voliš i potekoše suze,
ali više ne boli. Sada znam da je to samo način na koji nas tri volimo i predajemo ti se zauvijek.
Dvorske lude i dalje su tu, ali moje uši čuju samo gitaru u daljini i prinčev glas, a oči pamte
Gmizavca koji nije znao koliko može da voli.