a nemam ime
Kojim bi me mogao zvati
Niti imam domovinu
Koju bih mogla zvati svojom majkom
Da me štiti i pazi dok lutam nepoznatim predjelima svijeta
Da pronađem sebe
Ali, ja nemam iluzije
O tebi i tvom postojanju
Dok se iznemogao budiš
I pratiš svaki pokret zidnog sata
U nadi da će doći vrijeme
Kada će moja šutnja otploviti
Iz luke nekog nepoznatog mora
Na obalama u kojima se aleje nižu
Bez broja i redoslijeda
Ali, nemam vjeru u obećanja
Čovječe bez imena
Napravila sam toliko koraka
Do dna da mi se vrh čini
Kao sami ponor pakla
Spreman da razjapi svoja usta
Svakome ko dođe do njega
Ne bojim se slobode
Koliko se bojim njenih lanaca
Stvorenih od pretjeranog odustajanja
Na putevima koji vode u još jedan novi dan
Obasjan odrazima ljudi
Koji se tope na vrelom suncu
A u idućem trenu ostaju postojani
Što su uvijek i bili
Nekada se sjeti da pomiluješ uspomene
Sakrivene u tvom izbrazdanom čelu
Za godine koje si proveo
Uzaludno i bez smisla, tražeći utočište
U gradovima bez svjetionika
I djevojki sa ružama u kosi
Koje izrodiše neprikosoveni ponos
Kovan od suhe strasti.
L'enfant terrible
Ne pitaj me zašto vidiš umor u mojim očima
Kao da ne znaš o čemu se radi
Pitaj beskrilne anđele na ulicama
Koji su i mene i tebe doveli do ruba litice
Gdje vrane krešte i revolucija odiše našim pokretima.
Lažni pjesniče,
Znam da si i ti isto uvrijeđen koliko i ja,
Ali te samo molim da utoneš u njene ruke i njoj ne skrivaš
Trozubi nož iza leđa kao što si drugima prije nje.
Znaj da te moje ruke ne poznaju više, pjesniče
Tvoje oči savršeno prepoznaju moj plastični osmjeh na licima
Jednostavno, kada prođemo jedno pored drugog.
Pjesniče, lažnih riječi
Od svega sam jača osim od svojih riječi
A ti najbolje znaš da nisam djevojka od dijela, već od riječi,
Napisanih , ponekad izgovorenih
Ušuškanih daleko od vrata svijesti.
Ne.
Ne odustaj i ne budi psihodeliju kao što sam ja
Ja se ipak ponovo rađam iz svakog teksta koji napišem
Odišem svojom slobodom i onda kada me zarobe u lance.
Ali molim te samo jedno,
Ne gledaj mene u njoj, jer ja nisam mila i nježna kao ona
Ne dozvoli da ona bude marioneta i da zbog tvojih riječi vodi ljubav sa tobom
Tvoje srce neće dobiti
Ni ona , ni ja
Bilo koja smrtna žena.
NAIVE LONDON GIRL
Oh, N.
Jednostavno, ne mogu plakati za tobom,
Niti te čekati dok se iznemogao vraćaš sa svog noćnog putovanja.
Ne pitaj me ujutro, umotanu u crveni saten,
Zašto ti šaputam na francuskom
“Mon amour“ ili jednostavno polutihim glasom govorim ti
Koliko mi značiš na mom lošem italijanskom.
Nokti su ti žuti od jeftinog filtera cigarete
Pitam se, da li mogu svako jutro podnositi
Tvoje gutanje pljuvačke nakupljene od gladovanja
Dok mažeš tanki sloj putera na tost.
Ja i dalje gledam tvoje tijelo, prekriveno poljupcima muza noći
Posmatram tvoj dah dok se komeša između kuhinje i naše spavaće sobe
I laganim pokretima umrtvljena pijem novu čašu Camparija.
Hodala sam bez potkošulje, bosa i dodirivala svoje mrežaste čarape
Pod plamen stavljajući sve naše fotografije i tvoju novu košulju.
A ti...
Hah, ti si sjedio i pričao kako si uspješno sve prelomio u sebi
Hvaleći svoju novu fotografiju
Pokleknula sam pred tobom prvi put, kada si pričao o sebi
Pokleknula sam pred tobom onda kada si pričao o meni.
Pokleknula sam, priznajem.
Oh, N.
Pogledaću još jednom na sat, a onda konačno otrčati na balkon da vidim da li si stigao.
A onda ću okrenuti tvoj broj i saznati da lutaš ulicama Londona
Koje smo toliko voljeli.
Oh, zaista
Sita sam patetike i Londona.
Tvog buržujskog mirisa i nove cigarete koje palim.
Možda se sljedeći put pokajem kada te vidim da šetaš pored Temze
Nasmijan i prekriven svojim šalom dok je čvrsto, visoku, držiš pod ruku.
Oh, N.
Tada ću da odem do stana, umotam se u tvoj zaboravljeni džemper
I razmišljam o tome, da li ću se od sreće, upiškiti, kada te sljedeći put vidim
Ili jednostavno sjesti na klupu i čekati novog stranca
Koji u baš toj noći, treba razgovor ili cappucino.
Ko zna, možda i on čeka mene.
Strankinju ovog grada koju u pravo napušta posljednja misao o tebi.
******
Uplakani anđeo smješi se sa slika
Neuspjeli abortusi tuge i plača iz glave
Sklopljeni dlanovi kao molba
Bogu bezrazložnog zaljubljivanja
Zvijezde su stavljale crne poveze na oči
Nisu željele da Mjesec čuje umorni vrisak
Kada su se usne spojile
Vjerovale su kako ova ljubav ne boli
Jer je drugačija.
Mala božanstvena prevara
Je bila nedovoljno naivna
Da bi vjerovala da ljubav ima vremena
Pa je kapsulama potaknula
Mirnoću i euforiju svog tijela
Potom spavala danima
Pa se budeći preispitivala
Šta je razlog sna i tolike depresije?
Kada bi samo vjerovala...
Pokušala biti emotivna
I vjerovala da joj samo treba malo smijeha
Udahnula u sebe dovoljno azota
Da pregura dan
Sagradivši grč osmijeha
Uz opravdanje
Kako je od grča postala pričljiva.
Kada bi samo progovorila...
Bila je već dovoljno psihotična
Da shvati da je ljubav prijeka potreba
Uradila je lobotomiju bez anestezije
Bez žalbe na konstantno rezanje nerva
Želila je samo da se trgne iz sna
Pa se kasnije čudila
Kako je postala tako ledena.?
Kada bi samo osjetila...
Kad bi svojim demonima bila sama dovoljna
Ovaj osjećaj dobio bi više vremena
Tebe nikada više ne bi ni trebala.