Svilena vilo,
minuciozno ljepotom protkana,
u ruhu suza radosnica,
dojeći svakog i svaku
od svoje griješne djece.
Svilena vilo bezimena,
samo jedno ime ti pristaje.
Ono što umom se dokučiti ne može.
Osloviše te nespretno smislom,
smislom života.
A toliko toga nosiš u sebi,
da malo ti mjesto biva,
u dvije riječi.
Ti, skitnica nedokučiva.
Ti sveobuhvatna,
sirotice tiha.
Da mi je,
samo da umijem,
da šutim s tobom.
Tvoje čedo
MAKSIMA A LA APSTRAHOVANO
Živote!
Pokloni mi oči kojima bih bio kadar vidjeti te.
Sve sitnice, boje i mirise - da te čujemo kako uzdišeš.
Da čujem sve tvoje tajne.
Ne dozvoli da tlačim te.
I poštedi me sreće.
Podari mi bol i tugu.
Da me tjera, da napredujem.
Kako bih otvorio riznicu spoznaje.
Živote.
Usliši moje molitve.
I učini da shvatim sam sebe.
Jer samo jednom živim,
i nikad više.
DVA BLISKA DRUGA
sin: Ćale, šta je to ljubav i prijateljstvo...
šta je to sreća???
otac: Iluzije sine, samo bjedne iluzije.
Sve dok ne shvatiš im prolaznost.
sin: A život?
otac: Život! to ti je mogućnost.
Ni manje, ni više.
ŽORŽET
I evo me sad nad njom.
Ležim.
Prelazeći usnama preko njenog tijela.
Veo njenog mirisa mi prodire kroz nozdrve
opijajući me čežnjom.
A ona uzdiše, stenjući...
ljujam nas u ritmu ljubavi.
Sve je i nekako izdržljivo,
dok joj ne dotaknem vrele usne...
obuhvatajući je cijelim tijelom,
grleći je - eksplodiram.
U njoj!
Zgrčeni, obadvoje,
u tom vlažnom trenutku - stapamo se.
Na rubu ludila.
U zanosu užitka.
A onda, olakšanje...
potpuno olakšanje.
Sad ležimo jedno kraj drugog, u idiličnoj tišini.
Sve što vidim su njene ljepuškaste oči,
i savršene siluete njenog tijela.
Laku noć.
...moja mala breskvice.
PAROKSIZAM
Pristaje ti knjiga što u ruci je držiš.
I pristaje ti zid, što ti potporu pruža - dok oslonjaš se.
Ne znam ti miris.
Nit' poznajem tebe.
Samo znam da kad te vidjeh,
sve zastade u meni.
I dah,
i otkucaj.
Da li sam živ?!
Znaš, mila... mislio sam da samo jednom se voli.
I da ispucao sam svoje.
Ti pile...
me nauči da drugačije je.
ANEGDOTA
prokrvario sam iz šupka.
to primjetio sam tek nakon uvelikog sranja,
kad sam brisao guzicu toalet papirom.
ostao je razmrljani trag crvene boje trešnje.
prvo pomislih da je menstruacija u pitanju.
hvatajući se za muda, ubrzo sam
shvatio da se to ne podudara sa
nekim osnovnim pravilima biologije.
a i pogrešna je rupa bila u pitanju.
puko mi je hemoroid!
jadan... puče i on od muke.
KNJIGE
Knjige su napravile od mene ovo što jesam.
Jer sam u njima nalazio potvrdu za svoja razmišljanja, teorije...
dobio sam ono što od socijalnog okruženja nikad nisam.
Knjiga me je prihvatila.
Ona je razumjela mene i ja sam razumio nju - koliko god čudno zvučalo.
Stičeći to samopouzdanje počeo sam da gradim svoje maksime. I da ih živim.
A od tada sam počeo nalaziti i ljude moga soja. Svijet više nije djelovao tako stran.
18. 1. '14 u 21:34 - kad jednostavno do
KOŠMAR
Noć vene, oči su otvorene
Plafon šuti, dok tišina guši
Nemir se penje.
Počev od prstiju.
Ležim,
Kao u grču.
Samo misli vreve.
Um luta
Kudikamo
Ni vamo ni tamo.
Sve dok nečuh zoru kako sviče.
Na posljetku, iscrpljen...
Svatih da samo sam rob svoje sjene.
I utonuh u san
Ružan san.
...PSST!
Ja dobro znam kako izgleda srdžba, gnjev - moj tata.
Učio me je da šutim.
Svake one noći dok bi mi predige držao.
Na meni je bilo samo da servilno slušam, čak i kad bi mi postavio pitanje.
Znao sam da ne želi odgovor.
Dugo je pričao, nekad satima... ponavljajući uvijek isto. Kao na traci.
Dok bi mu u bijesu pljuvačka curila na usta.
Nekad' je dopirala i do mene.
U vidu pljuska. Al' nisam je brisao s' lica.
Sjedio sam šutke, nepomičan, na drugom kraju stola.
Obliven hladnim znojem.
Sluteći da bi i najmanji pokret značio moj kraj. Preliv njegove pakosti.
Nekad, kad bi duže monolog potrajao, borio sam se
Sa sobom - da ne zaspem, iscrpljen - odlično sam glumio
Lutku. Mrtvu lutku.
Da me je bar tuk'o! Al' nije. Samo je pričao... i pričao.
A toliko sam puta u sebi vrtio molitvu - da me udari...
i da konačno dođe svemu kraj.
No danas,
Danas sam već stasao...
Avetinjski čovjek koji je nekad' sjedio s' druge strane stola - više nije tako velik,
i strašan.
Taj bjedni čovječuljak što nikad nije umio da izađe na kraj sam sa sobom.
AGA
Znate li priču o Agi?
Pričat ću vam.
Jedan od onih nepokolebljivih.
Što samim prisustvom zarobi čovjeka - harizmatičan, moćan.
Nikad ustaknuo nije.
Umjesto da bježi od bola, nasrtao je.
Snažan. Čelične volje.
Inteligentan, obrazovan. Nesagledive mudrosti.
Jedan od onih velikih.
Što ga pamte po toplom osmjehu.
Jedan od onih, što dugo će se pričat' o njemu.
Umro je k'o dijete. Bespomoćan.
Znate, (tihi, kratki zvuk smjeha) vrijeme čini svoje.
Uprkos tome, pobjedio je.
Život je borba!
A on,
Momački - borio se.
A TI?
Neko je rođen da bude uspješan, drugi da permanentno pada
Neko je rođen da se bori do zadnjeg, drugi da se brzo preda
Neki su rođeni za ljubav, drugi opet manje
Neki za cijeli svijet, a neki za četiri zida
Jedni su rođeni da budu mama, drugi da budu inžinjeri
treći da brinu brige, a deseti za hedonizam.
Ovaj za slobodu, a onaj da je nikad nema.
Neko je rođen da bude svjestan, drugi da živi slijep
Neko da bude sanjar, a neko da realizira
Neki su rođeni za destrukciju, a neki da bi stvarali
Neki su rođeni da bi bili heroji - a drugi opet, da niko za njih ne zna
Jedni da bi sebi uzeli život, drugi da bi se ostvarili
treći da bi se naživjeli - a deseti, da udahnu tek nekoliko puta.
To je život!
To je raznolikost jednistva.
O NJOJ
U neko doba, jesenje noći
Tad, kad nijedna druga ne niče
Ona, sjajnija od sunca
Svijetu pokloni sebe
Pokorivši time zvijezde otmene.
Dijelila je bol i sreću
Kako joj se prohtije.
Zna se,
Samo put preko stabla vodi do latice.
A ono, pomno protkano oštrim trnjem
Bode dublje, no što bilo koja riječ to umije.
Latice, tako neizmjerno crvene
Da jarko je blaga riječ...
Životom i strašću se to nekako najbolje opisuje.
Nježne i meke, razbacuju sladunjav miris
Znajući da tamo gdje čula dotaknu
Za cijela vijeka se u sjećanje urežu,
Puštajući blagoslovljeno korijenje.
Šepureći se,
Ta ruža kitnjasto prostor krasi
Bojeći vrijeme luckasto ludim.
I svi joj se dive,
Sem drugih ruža...
One joj zavide.
Ne samo zato što je volšebna,
Već zbog njene zaigranosti!
I što se samo njeno ime...
Poezijom ispisuje.
U potpisu
taoc jedne ljepotuške
PAHULJICA
Sad ću da vam pričam o snježnoj pahuljici.
O njenoj nježnosti i hladnoći,
Njenoj otmjenosti
I kako me podsjeća na svilu.
Pa ću da vam pričam o njenoj prolaznosti i njenoj slobodi.
Ona ne hitri dok pada,
K'o da sluti svoj krakti vijek.
Zaigrano veje,
Uz nečujnu simfoniju
Pa kud je slobodni pad odnese.
Samouvjereno ispunjava svoj smisao,
A smisla u stvari i nema.
Tek neka pravila fizike
Na to se svodi.
E tu negdje prepoznah i sebe u pahuljici.
Samo što ona Jeste, a ja još Nisam...
Ja tek tragam.
Za svojom slobodom.
DEZINTEGRACIJA
Tišina. Teška tišina, uz još težu tamu.
Muzika svira, svjetlo gori.
Pred očima magli mi se.
Otvoren prozor. Zima je.
Hladnoća se nastanjuje oko mene.
Radijator uzalud grije.
Pušim, jednu za drugom.
Čini se, da davno sam ga popušio.
Obliven frustriranim znojem.
Bježim. Pokušavam da bježim!
Al' ne ide. Još niko nije pobjegao od sebe.
Sem onih prevejanih... slobodnim padom.
Il' kakvim štrikom.
Povraća mi se. Guši me.
Sve, gadi mi se.
Ne vidim viš' ništa vrijedno.
Ništa, što bi privuklo me.
Da mi da razlog.
Da živim.
Tišina. Teška tišina.
Gdje je onaj bjesni krik iz dubine?
Što razara sve u meni.
Zar i on napusti me?!
Šta osjećam?
Da li uopšte osjećam?
Ko sam ja?
Gdje sam ja?
Zašto sam ja?
Utroba na usta mi izlazi.
Ta gruba simfonija.
Al' ne čujem je.
Ne mogu.
Ne mogu više.
Ustaljena smrt.
Umirem.
Svakim danom.
Ne spava mi se.
Ne sanja mi se.
Ne bih da jebem.
Nit' mi se hodi.
Plače mi se.
Al' nema suza.
Ostaše neisplakane.
Sve je prazno.
Sve oko mene.
Sem tupe muke.
Sad viš' ništa ostalo mi nije.
ORALNI SEX
U zadnje vrijeme često čujemo da sve od Boga je.
Da ti nafaku niko uzeti ne može. Bit će to. I tako.
Pa odlučih, u inat, da napišem koji redak. Dakle:
Šta mi je Bog dao?
Dao mi je, da mi drkaju u usta,
A da moram gutati.
Dao mi je koljena, na kojima mogu čučati,
Dok mi drkaju u usta.
Dao mi je ruke, da onima koji mi drkaju u usta,
Dodatno još češkam jaja.
Dao mi je Bosnu, milu i dragu,
Na kojoj mogu čučati, dok češkam im jaja. I dok gutam.
Nafaku ti kaže, niko uzeti ne može.
Zgrabi ga! I šuti.
E to, to ti je kaže život u Bosni. Zgrabi ga! I šuti.
Nafaku ti kaže, niko uzeti ne može.