(Ajdinu M.)
Mora da je bilo tako.
Vrane i pokoji vrabac.
Jugo.
Ruke su sad već mirne
i ne treba ti
svjetlost.
Omča na vratu
k'o zagrljaj.
K'o prsti voljene žene:
vreli i nekako tvoji.
Biće da je bilo tako.
Nestalo je riječi i
ruke su bile
mirne.
Samo vrane i stolica
što cvili
pod nogama.
Sad još samo jedan
korak.
K'o da je prvi.
Od sebe ili sebi?
(Jer, sam si sad i stolica jeca u mraku, pod nogama.)
Ruke se više nikome
ne raduju.
Puštaš ih niz tijelo
i ideš.
Sam.
BEZ NEKOG POSEBNOG RAZLOGA
(Iman)
Ja dođem tek tako.
Bez nekog posebnog razloga.
Dođem da odem
i ništa neću.
Dođem da te probudim ili
izvučem ispod tuša.
Dođem na pola "Casablance".
Da te prekinem u jelu ili čitanju knjige.
Dođem da zaboraviš
dokle si došla.
I ništa neću.
Osim, možda, da zaboraviš
dokle si došla.
I da te probudim, možda.
Vrućim kroasanima i čajem.
Jabuka s cimetom,
pisao sam ti već o tome.
Samo to.
I da te ponekad
u zoru,
nazovem iz neke govornice.
Kad se barovi zatvaraju,
a ja sam još nedovoljno p'jan da zaspim.
Ništa više.
Jer, ja samo tako dođem.
Da te nađem
kad se kriješ od ljudi, recimo.
Dođem i s ružom, možda.
I, prije nego išta kažeš,
teatralno dotaknem obod kačketa i
uhvatim prvi autobus.
Jer,
ne moraš ništa ni reći.
Ja sam došao samo tako,
da odem,
i ništa neću.
Jedino možda
da se smiješ u snu.
I da te gledam.
Moje smeđe odijelo
prebačeno preko naslona stolice
i cedulja sa naručenim buđenjem.
Napolju vrane.
Ništa više, rekoh već.
Da me ponekad onako
pogledaš i...
I da ti bude drago što sam tu.
Da me ponekad onako
pogledaš i...
I da ti ne bude žao što idem
Možda samo malo.
Ne, ni to.
Ipak sam tu samo da odem
i ništa neću.
K'O MAJAKOVSKI
Rasporiću Svijet.
Po dijagonali.
Do Aljaske.
K'o Majakovski.
Od muke.
Iz obijesti.
Zato što imam nož
i što mi se hoće.
Zato što je nestalo vina.
Zato što je pukla žica.
Zato što niko nije odsvir'o "Oči černje".
Rasporiću Svijet.
K'o Majakovski.
Zato što Hudson nije Neva.
Zato što nemam gdje sakriti svoj zvek.
Zato što nema ni Marije ni Ljilje,
da kasne ili se udaju.
Samo gomila koja povraća na
Coney Islandu.
I nju ću rasporiti.
K'O DA NIJE SNIJEG
Početkom novembra
je još bilo ruža u
Hadži - Idrizovoj.
Onda jugo, vrane i
snovi koji se
nikom
ne pričaju.
Dani umorni i spori
k'o umorni Sizif ili
impotentni Onan,
vodka i dim,
vino i dim,
konjak i dim,
treće smjene
voljenja.
Prošla su oba
Dana republike i
pada snijeg.
K'o po grobu.
Ili k'o kad si
zaljubljen.
K'o da nije snijeg.