Da počnem stih mijenjajući tu riječ za trenutak?
Ili 'pak da ne počekam?
Skrivajući naglost da stignem na vrijeme,
Ipak ću poceti svoju ustajalu odavnu misao.
Izgledno,
Sve maršira savršeno glatko,
Samo riječ, samo tren se trga,
U svojoj postojanoj izgubljenosti.
Ljudi i dalje pokušavaju cjevasto i žurno,
svojski da se u riječima i trenucima snađu,
Kao da se za okrajak mesine tresu i bore,
Koji im sudbonosan nije.
A nemaju ni mrvicu maštu za dar,
Poklik kada su sretni, stresanja kad su izgubljeni,
Samo nesretni i gnusni biti umiju,
I vremena se pokušavaju odreći.
Odzvanja sat bjesomučno,
Ružno i ignorantno srce lupa,
A ja ne uspjeh ni glavom okrenuti stih,
Jer je premalo trenutnih vrijednosti,
Jer je premalo vremena.
Kud i gdje su pobjegla djeca od ljudi,
Kud trce po rasprostranjenosti i,
Kao bez lica okreti im teški ko gvožde,
Narav promjenljiva, na vrijeme se ugledala.
Ko je vrijeme?
Zašto je riječ potmomaže davajući joj postojanost?
Simbolizira da crpi snagu iz prestiža.
Ne vide sebe mnogi ljudi, niti van sebe,
A međusobno,
Ljigavci potpomogli rane ljudstva otok,
Trče stići da dovrše svoj život,
Da dovrše svoje molbe i vrate se u Crvaviju.
Ja im neću zaokružiti greške iako bi mnogi htjeli,
Trče za vremenom koje bez vjetra izdiše,
Stvaraju se umne skitnice, beskućnici,
Samo treskaju svojim dupetima za mrvu sebe.
Kad preda me i ispod prođe sekunda nemilice,
Tvrda i teška ko najgori kamion,
Pobijedila me u principima teškim i znanim,
A ja se i dalje pokušavah odreći vremena (znam da neću stići).
KAKO POBJEĆI OD USTALJENOSTI
Odnesi preko rijeke korpe pune uobičajenosti, bombona od predrasuda, prezrelih
crnih banana neiskrenosti, borovnica očaja, crvavih trešanja nevjernosti, bombonjera
kiča, trulih šljiva ljubavi lažne i pritom nemoj bučnuti u vodu.
O KVRGAVOM DRUMU
Paradira šutnjom stoljećima,
I nikada usamljeniji bio kao što je ikad bio,
Nag ko zora u osvrt početka dana,
Nijem kao stub usred grada.
Lutam i sanjam jedan kvrgav put.
Kojim će moje noge kročiti prvi put.
Bijeli i razočaran da bude,
Grizodušje da ga ne izdaje, a niti vrisak da svoj ne čuje.
A preda mnom i poda mnom i dalje,
Jedan umoran kvrgav drum,
Koji sanja da bude nečiji san,
A ne da ga gaze stopala ljudi varljivih misli i trulih snoviđenja,
Crni snijeg zaleđene strasti,
I različita tijela krhkoga morala.
Jedan običan zgažen put, onkraj polumrtvih stabala,
Neiskrenih livada i potoka,
Žamora neposlušne melodije u daljini,
I cvrkuta ptica koje ne žele da slete nisko.
A poda mnom i preda mnom i dalje,
Jedan umoran i kvrgav drum,
Pokušava da nestane.
PRIČA MENE KAD ME NIJE BILO
Priča se da sam pretrčavala umorne ceste,
dok još nisam, dok me nije bilo.
Priča se da sam skitala po resicama od leda, modrobosa i iznemogla,
dok još nisam, dok me nije bilo.
Odudarala od skitnji namrštenih ljudi,
udarala po nepravdama života toga tada,
dok još nisam, dok me nije bilo.
Umivala ljude od hladnoće,
čistila od nevolja učestalih i pojila nadama,
skretala od mirisa zagnojenih shvatanja i izrugivih podsmijeha,a dojila ranama,
dok još nisam, dok me nije bilo.
Ugrize ljudskih životinja,sekundama i sekundama,
na zlo se ne obazirah i ne želeći da me sruše u Meni,
ja činila sam voljom to,
dok još nisam, dok me nije bilo.
A sada kada Me jeste i kada sam tu,
Vele mi da je to bilo kad Me nije bilo.
Zalazi i nebo, a sunce je već odavno mrtvo!
VJETAR I JA
Vjetar je poginuo.
Od slabe sreće i slabosti Sreće.Mahao je valovima ali uzaludna bila je njegova briga.
Vjetar je plakao.
Lice mu je bilo unakaženo od ljudskoga roda i nebrige.
Odlazio je bespomoćno i iskidano.
Vazduhom je trzao i tražio je oproštaj tuđe tuge.
Vjetar je venuo.Kao što se maslačak pretvara u djedu sijedoga,tužnoga nijednoga, ili kada ruža skapava.
Žubori ozeblo smijeh.Žubori osmijeh i kao da se izruguje osamljenome vjetru.
Smijeh i bolest na nejedvite sitosti.
Smijeh i treptaj.Oprosti mi mojemu sebi sto nacinih tebi sebi ja.
Hladnoće svoje ,a i tuđe, vjetar se stidio nije.
Oprosti mi vjetre.
Oprosti mi što tebi pomoći ne znadoh ja.
Oprosti što tebe u sebi ne znadoh pronaći ja.
SAN JE POBJEGAO KROZ KROŠNJE DRVEĆA
Pletem munje uvelim glasom večeras,
Uviđam sebe u njima pokatkad,
Tek onda saznam da postojim,
I da nastojim da
Nestanem!
Kada besramno rasipam misli,
Režim stihovima obojenim,
Ludim bićima koji su postali postojanjem mojim što im dadoh ja,
Znojim se životom u pokatkadašnjim uvjerenjima,
sobom i slatkim nastajanjima svake sekunde,
Mojeg zlonamjernog sna.
OČI IZGUBLJENE
Nenadanost sopstvena šmugnula je preko doline,
Tamo se bješe okrijepila smrskanostima svakodnevnim duše li te nage,
Odvratnosti i beznačajnosti brlog njezin.
Jedvitih jada, misao je ostala nekonačna.
Lovina spoljašnjeg spasenja u san se rasprsnula,
Kao što dječiji san se rasprsne u dvije suze Nehajnice emocija,
Guta sline razdraženih i uvelih voćaka na raspuštenim kvrgavim drumovima.
Iskrivila se hrabrosti nevjerna linija,
Zakržljala mesa i bez mogućnosti treptanja muči sebe i mene
Oh, sebe i mene.
Oči plešu, na nebu igraju i ne mogu da trepću
Sretne što su izgubljene i izbavljene iz kaveza očnih šupljina,
One igraju božanstveni krug sramote.
Iskidane i potrgane od smrskanosti duše li te nage.
Od trenutka razdvajanja razrogačene.
Slijepe i radosne, izgubljene, brinu o samoći njihovoj,
Nevjernom pratiocu, a vjernom raniocu,
Koji loče zadovoljstva i nikog ne ostavlja neravnodušnim,
Sebe i mene.
MOJA MISAO
Moja misao u zatvorskome odijelu,
Spopada umorne tragače za srećom,
Monstruoznim naletima sjekire kroz dušu,
Napada pretrčane bliskosti,
Moja misao u šugavoj raskoši,
Pišti umornim koracima prošlih,
Moja drhtavost iznemogla,
Vijuga sunčevim zracima kroz rešetke,
Kroz moje oluke.
ŠAPAT
Šapat govori tiho,
Vrisak osluškuje mirno,
Uzmem sunce u tvoje krilo,
Potvrđujem ugriz mističnog pištanja.
Šapat kreće tiho,
Od mojih ruku prema njima datim,
Provjerava stanje izmrvljene bure,
Vraća se u krilo izgubljeni besmisao.
LUTKARSKA PREDSTAVA
Krči u želucu dim razvijenih crva,
Koji zabavljeno tutnjaju vijugavim tunelima onoga srca,
I zvjernjaju kao sunčanice ribe u magluštini slatkih voda,
Odobravajući šupalj tutanj.
Zaigrano i zabavljeno se gomilaju i skitnice
Šarenih odijela i brbljivih jezika,
Sitni kao mravi što se muče za opstanak,
Golemi kao crvi što plaze repovima.
Živjeti u magli.
MAMAC ZA BESMISAO
Vrišti, ne poznavajući mene
Kosmosa greška i vika,
Razdire ozeblu srž čovjeka,
Hrli prema pouzdanoj smrti,
Ljubav izgrizle hijene,
I ludilo iznutrica izdvaja mučninu,
Zbog onog kojšta nije niti bilo
Zaželjeti požudu svaku opet,
Kao nijedna da bila ona nije,
Požuda oduzela dušu,
U nemogućnosti ona i vrije.
NEHOTICE JA
Nehotice ja rasklopih misli,
A poče da mi prži jetru neka mrzoća
Teško svarljivih ćoškova tijelo joj bilo,
I svaki nehotični dio mene je suvisli.
U mome produžetku produžeci su nehotice,
Mirišljavi i plačni, mržnjama ćoškastim oprani,
I daleko prašta moje lice,
U moje biće majstorski satkani.
Dok im ja istine morima pletem,
Izmrvljene igračke trpaju djetinjstvo,
Malenim obručevima velikih osmijeha,
Velikih poklika...
O KVRGAVOM DRUMU II
Nezapamćen iako,
Kreće se i stoji,
Bolje, u noći se pruža i ne cakli, kao stražar,
Koji čuva nepostojanja bijela i zanijeta,
U isprekidanim jecajima grube i neprestane šutnje.
Nezapamćen iako,
Upamćene izrasline njegove,
Beskrajnim leđima putuju,
Jedinom tijelu,
Zastrašene trenutkom ,znoje se i prevrću.
Ali osjeća on sve tuge ovog raspuštenog svijeta,
Prigušenosti prinuđene da na njegovom tijelu-leđima paradiraju krađama,
Njegovih silno velikih i malih volja da ostane zapamćen.
I kad opet pokuša da krene i stoji,
Zastane mu samo misao i zamisao za bol,
Prinuđena nevoljko da za njim i uz njega - ne postoji.
Ukipi mu se krv bijela,
I on snježno slaga da ga boli,
A sinoć ga nepostojanost omela,
I krvari kao da mu organi-leđa jesu u funkciji,
A sinoć ga nepostojanost ostavila.
CMIZDRAVO KOBAJAGI
Cmizdravo kobajagi mi šapuće svana,
Sikće i škakilja na trenutke jakosti iznutra,
U čitavom ponoru nježnih luksuza tih duša,
Samo je jedna duša sluzom nepokapana.
Čovjek je sluz.
MOJ ODGOVOR JE SKITNJA
Krvari noć moja,
I prosanjana ljeta krvare,
Bližim se kraju veličanstvenog početka.
Pritišćem usnule duše,
Moja rosa se budi,
Magla i mokri vonj smjelosti,
Ja ti odgovaram treptajem,
Moj odgovor je skitnja...
***
Teško da mu strelice znaju biti teško,
U lokvama ovih i ovakvih ljudskih naravi,
Mašini je reći krotko,
Ganjaju se rijeke u umjetnoj travi.
Sažimam sva strpljenja svijeta,
Prste duše dotaći možeš,
I zgaženog li na platnu djeteta,
U jednoj kutiji zgusnute naći ćeš.
Cijepanja moja sva, postala su mišem klik,
Dok se oru želuci uvelih miševa,
I svi krikovi izgubili su krik,
Ne mogavši preći preko internetskih leševa.
UMIŠLJAJI
Moji umišljaji pjevaju mi,
Kako bijah svoj lični mamlaz,
Moji umišljaji cvokoću mi
Na uši, na srce - poeziji sam izlaz.
IZBAVI PRIKOLICU!
Izbavi prikolicu iz rijeke,
Drvad joj tetura točkove,
Izbavi prikolicu iz tijela,
Pune joj sljepoočnice ljubavi.
Izbavi prikolicu iz ormana,
Prašina dana shrvana sama,
Izvadi žuč iz zaključaonice,
Vidiš kako je izigrana.
IZVUCI SE IZVUCI
U cik-cak strastima kolebati se,
Nije li je lako,
Riječima svlačiti se,
Nije li je teško.
Umišljene brige kruže mi struk,
I sve potankosti njegova bića uma,
Pretvaraju me u cik-cak luk.
Ja jako znam da mi smeta,
I obigravam oko svojih ruku,
Njegovih žamora cijela planeta.
Zapetljavaju mi se noge,
Prska me stid,
Jezici zapetljavanje reć ne mogu.
A kada proključaju svi nemiri,
U loncu papirnatom željeznih luda,
I kvaka na grudima uznemiri se,
U tim obožavajućim kaputima čuda.
AUTOBUSKA HIMNA
Baba mlitavo sjedi u trolejbusu i zvoca nedoumice,
Pauk joj gmiže svojim licem niz njena zgužvana džempera litice,
Zgusnuli joj se brijegovi smrdljivi na džemperu gromadnom,
Pa sad ne mogu prići svjetlosti koja se mrakom naziva,
A smrad starosti zažareno tinja,
Rogati trolejbus po ulicama serunda tamo-amo,
Dok se sveobuhvatna muka kupi po želucima,
Školarci ko jutarnji budilnici zvekeću,
, A burek mami da izdahnu moji posljednji, molećivi, za aurom jecaji,
Napolju kiša kidnapuje ljudima toplinu,
Dok šaltaju nogama po sivim trotoarima,
Dok ja hramam cvokotom od smrada,
Više životnog ili ljudskog.
Povraća mi se očima, nos je odavno gnjila kukavicam
Doziva me poput lagane melodije, šapata, molbe, zakletve, zapomaganja,
Svakidašnje gradske autobuske himne.
NA PUTU DO ŠKOLE
Muziku srkati ušima kao spas od rogobatnih pogleda,
Slušalice kao skice ofrljačenih zvižduka,
Melodija kao koncept otrcane naravi,
Skrovište od gradskih, sarajevskih guzica.
VRLJUGAVE MISLI
Iskapiti ih ne mogu nikako,
Ušutkujem ih nekad-nikad,
Ali se praznično guše odasvuda nabacane.
Žuljaju me osjećaji rashlađenim saznanjem,
Poklapaju se sa njegovim ludačkim režanjima,
U vrdavim pokretima njegovih trepavica lepeza.
Trgaju me iz sna kojeg sanjarim stalno,
Sanjarim o snu da bih stvorila strah za sanjanje,
Odmahujem nogama da bih otjerala pogrešne i nazadne ljubavi.
Blijedo puzava suosjećajnost pokislih klipica,
Izrugivaju se okupanim izgaženim stazama,
A da mi je šutjeti po nečijem licu koje bjelini kraj ne poznaje.
Htijući prstima vršiti namisli i zamisli kroz kosu,
Vrištati nad usnama pokazujući bijeg,
Od sna kojeg želim.
Odzvanjati grudima po usnama kutovima,
Lažnim zamišljanjima,
I grlo mi priznaje izmučene trske.
BESMISLENI SAN
Pitao me san da li želim da ga sanjam,
Pošto uvijek zaboravim ispustiti odjek na njegovo pitanje,
Okrenem se na obnaženu stranu jastuka,
I tišinu u mraku isproganjam.
Kada je plav batrga me po tunelima,
Raskokodakale mačke podsjećaju me na savjest,
Poružnjele dileme oko shvatanja,
Tako su plave, i plave, i plave...
Sanjarim o besmislenom snu da bih stvorila strah za sanjanje,
Koji me grozničavo bičuje svako veče,
I dan zavojima svojim danjskim ih umiri sve do naredne noći,
Besmisleni san me tješi kako protraćiti stvarnost.