Jutro kuca, ti dolaziš.
Gleda te i ne govori ništa.
Bez reći odlazi u utrobu fabrike na izdisaju.
Pada veče i on u kuću ulazi,
Još jedan dan je prošao
Fabrika ih je israla šutljive i premorene.
Uzimaš mu metal iz džepova,
Gleda kroz tebe i šuti.
Smeje mu se stari šljam sa novih bilborda.
Pošten je i preplašen.
Ambicija nema,
Dete pobačenog vremena.
Koplja je sva odbacio
Više se ni od koga ne brani,
želi samo da spava bez snova.
Dan mu je svaki isti,
Samo je manja lova.
MOST
Umiješ se hladnom vodom,
eksiraš pola litra rakije,
prekriješ lice vlažnim peškirom,
obmotaš uže oko dlana
umesto oko vrata
i zatežeš dok ne niknu žuljevi ili krv.
Ne vredi.
Još uvek zuji u glavi.
Ubrzan korak,
Okretanje glave...
Ipak si ga video na ivici mosta,
ipak si mogao pružiti ruku.
Ma nisi, nisi...
Možda je imao nož,
možda bi i tebe povukao,
možda...bi ga spasao.
Zuji sve više i više.
To nije tvoj problem,
govoris sebi, psu,
promrzlom vrapcu
govoriš, šapućeš, saplićeš se.
Imaš kredite,
pertle koje se stalno odvezuju,
sastanak za pola sata.
Ustaješ i odlaziš.
Lep je pogled sa ivice mosta.
Više ne žuriš na sastanak,
na autobus,
nigde ne žuriš.
Ne zuji, više ne zuji.
NEŠTO SI ZABORAVIO
Pločnici su hladni u Januaru,
pa se oni ućebanom kosom
umesto ćebetom pokrivaju.
U poštu uđu da se ugreju,
stisnu se uz radijator i broje metal.
Njihovi bosi, crni, promrzli tabani
podsete me na naše tragove.
Onda neko vrisne na njih,
ja se trznem,
oni promrmljaju nešto na romskom,
lagano odlaze, ali se okreću za sobom,
kao da su nešto zaboravili,
negde.
Kada se otac vrati iz fabrike,
baba sa dedine sahrane,
majka iz bolesničke postelje,
imaju taj pogled,
baš kao ti sada,
pogled bića koje je nešto zaboravilo,
negde.
U PREDGRAĐU JEVROPE
Bandere krive kičme,
najavljuju Vaci street.
U njoj roj globalnog voća se nudi.
„Za predstavu i pivo samo hiljadu forinti!“
govore glasno i smelo
kao da nude kürtös kolač.
Dame prljavo namiguju,
evro, forinte, sve primaju.
Do gole mlade kože,
u meso mlado a prezrelo.
Poskakuju, na šipci i oko nje,
smeškaju se i mirišu na profit.
U lice, ruke i krilo guraju mi sebe.
Sedim opijen, zalutao i u mrak uvijen.
Crtam im treptanje i zbunjenost na licu,
bez želje da im razmažem šminku.
Zahtevam reči umesto grudi,
pravo ime umesto nogu,
razlog igre umesto sobe...
Da li su me zbog toga izbacili?
Ne znam, ne sećam se ni kako su me uvukli.
Iz Pešte sam doneo lisice,
stavljam ih drugaricama na ruke
kada opisujem Evropu.
A SADA ĆUTI I SPAVAJ
Desnu ruku savi u laktu i stavi pod glavu,
lagano zatvori oči i ćuti.
Neka te gleda Crnjanski sa police,
pikavac iz pepeljare
i pesma iz prve knjige.
Neka te ne gledaju otac i majka,
prijatelji, poznanici i neprijatelji,
dok izgledaš kao jutro bez Sunca.
Sada ćuti kao onaj pas poljomljenog repa
kome si dao zadnji zalogaj sendviča.
Ne galami, taj koji je stiska nije kriv,
ta koju stiska nije ona cura bledog tena
što trči za autobusom u belim patikama.
Ova cura ne sprema krompire na sto načina,
ni doček nove godine na kom će ti plakati na rukama.
Ova cura nema tebe na usnama kada pomene Galjčinskog.
Od one o kojoj si pisao ostala je samo prašina
i par tvojih pesama.
Zato ćuti i ne piši o onoj koje više nema,
onoj koje možda nikada nije ni bilo
u iznajmljenom stanu,
krevetu punom šarenih prekrivača,
zagrljaju tvojih predugih ruku.
Svi su osim tebe znali da nje nikada nije ni bilo
nigde, osim u tvojim pesmama.
Zato samo ćuti i spavaj,
pa ako se slučajno i probudiš
a ti gledaj da opet zaspiš.
Ni po papiru nemoj više da pričaš
nikada, ni o kome,
i možda,
možda jednoga dana i naučiš čvrsto da spavaš.