On je bio ulični obućar.
Đuca šuster.
Kad je napunio osamnaest - oženili su ga.
Žena je bila starija. Sa sela.
Vremenom su cipele postale jeftinije od popravke.
Došla su i djeca.
Đuca je kupio kamion.
Obišao je Jugoslaviju.
Uzduž sedamdesetih,
poprijeko osamdesetih. - tako je govorio.
Jedne noći samo mu se spavalo
Parkirao je kamion.
Morao je voz da ga podsjeti
da su to šine a ne parking.
Sutra su ljudi koji žive pored pruge
čitav dan skupljali kafu
iz rasturenog kamiona.
ASTE
Aste je čovjek sa modrim usnama i sijedom kosom.
Nosi upadljive naočare sa debelim komunističkim okvirom
i komadom ljepila koji visi na lijevoj strani, pored obrve.
Ima šupalj ceker i vozi se trolejbusom.
Sin mu je u Švedskoj, kćerka udata za Poljaka.
Šest godina nije vidio unuke.
Kaže da je pedesetih išao na zanat.
Matematiku mu je predavao neki Gojko Petrović,
kaže i da je znao udariti
Aste od tada mrzi matematiku.
Ne može ni u novinama da vidi brojeve,
mrzi križaljke i posebno sudoku
mrzi i japance zbog toga - te male matematičke gadove.
Kaže da mu je uvijek bilo muka
od tog silnog korijenja, kvadriranja, razlomaka,
od kalendara, satova, registracija...a i od udaranja.
Aste i dan danas sjedne u svoju maslinastu fotelju sa starim albumom
i gleda svoj razred i profesora Gojka.
Generacija 52'.
Kaže da i sad plače.
Kaže: kako su to divna vremena bila.
MAĐIONIČAR
Ja sam mađioničar. Jan. Jan Dovoljnik.
Na bini sam pričao o L oblicima koji se uklapaju i preklapaju u snovima.
Govorio sam i o ljudima koji žure da ubiju bilo koga
samo da bi se predali.
Zatim sam mimikom slikao istinu o Edit. Dugo i ostrašćeno.
Ona je stajala dok joj je Petar otkidao lijevi rukav,
Loran je istrgao desni a Bubs ju je zadržavala trgajući sve od pozadi.
Edit je krenula, potpuno gola, najmanja, najveća.
Postala je pustinjak i nije više nikada govorila.
Poslije sam pokazivao djetinjarije sa maramama i kartama i
obukao se najobičnijim plavim golubovima
ne onim bijelim, čistim, bogatim golubovima, nego ovim jednostavnim, dovoljnim...
Napravio sam paradu za kosmos od šešira i zečeva
i od sredine jabuke koja je zapravo Sumatra.
Zapravo. Pričam sa najvećim žarom o Sumatri.
Ima jedna pjesma koja će spasiti svijet. Edit je rekla.
Odsjekao sam glavu partnerki i pozvao nekoga iz publike.
Probadao sam ih više puta. Sa najlažnijim osmijehom.
Znam da preziru moje jeftine trikove ali uvijek glume sreću!
Ja glumim za njih a oni za mene.
Dajemo i uzimamo ali nikada nismo pošteni.
Pitao sam ih jel’ ima indijske hrane u tom gradu
a ja glumim samo u gradovima koji nemaju indijske restorane.
Uvijek kažu da nema i ništa im nije jasno. Uvijek.
Pričao sam im o Brahmaputri, o haljinama, o narandžastom i o ukusu karija.
Dovoljno je da uočim bar jednu osobu
koja može da sluti te mirise i onda sve ima smisla.
Poslije toga sam bljuvao vatru i objašnjavao Sutra
i kako će jednoga dana doći ljudi koji će sve da nas zapale.
Možda baš riječima?
Die Morders sind unter uns!
To veče sam baš nakon vatre pomislio kako je sve užasno Košer.
Košer gospodja u prvom redu, košer vazduh, gluma, košer svijet...
Neophodan je neko da im sve razmrlja u te nadrkane face
i da kaže da nije ništa tako. Ne!
Tada ih bude strah.
Onda sam samo vidio crno bijele slike iz pedesetih
i veliki okvir u kojem se prepliću ruke.
Ruke na ruke iz ruku u ruke po rukama...
Sve su bile crne sa dugim prstima i jakim zglobovima
a ja nikada ne znam kada dolazi kraj moje predstave.
Zapravo nikada ne završim predstavu
samo gledajući ta izbezumljena košer lica
legnem, tu, ispred njih i mirno spavam.