Promrzli prsti i crveni
obrazi
ogledaju se u hladnom
predvečerju, danas niko ne ide nigdje,
ne čuju se zvukovi koraka po
lišću, okolo ništa sem čekanja što vreba
iza svakog ugla, isparava iz asfalta i iziskuje
neizvjesnost.
Još je nema.
Dovraga.
Boji se zvati, neće zvati, ton njenoga glasa
odzvanja mu u glavi-dosta hladnoće za ovaj dan
Razmišlja koliko još treba da
prođe
kaje se što je uopšte tu gdje jeste,
mame ga tople kafane i čašica
koja će ga zasigurno ugrijati
puno više
nego njen zagrljaj
Dok minute prolaze gleda u krošnje drveća
i zviždi jesenju himnu kojoj u potpunosti
može pripisati svoje raspoloženje,
oblake i kišu u sebi, onu kišu
što miriše na maglu i uspavljuje.
Ne zna koji je datum, ni dan,
dani sporo prolaze,
samoći treba stručna pomoć,
jer nema točkova koji će je izbaciti pred
njegovim vratima,
i sprema se krenuti, čekanje je jeftina investicija
i nije isplativo.
Ipak odlazi, koračajući razmišlja koliko je voli.
To je toliko sigurno koliko i činjenica da neće doći,
ovaj put neće.
Premotava film, smišlja strategiju za novi scenario,
njihova simbioza ne smije biti više
dio njega.
Ostaje nada da će se i ona u razgovoru
pozvati na ljubav koja postoji kao što postoji na nebu sunce
i zvijezde
ljubav, koju niko ne vidi sem njih samih.
Mada je i to upitno.
„Rekli Su Da Mi Dobro Stojiš I Da Nije Stvar U Modi..“
Vrijeme je i
kao što pjesma kaže "Rađaju se nova djeca",
i kao nekad u one dane
ona nose šarene boje
nose leptire sa sobom
i mirišu na smijeh
onaj iskreni osmijeh što puni dušu puput balona
i ne prijeti da će puknuti.
Sve balone pustiti,
imati u rukama osjećaj-
dodirnuti odlazak,
udahnuti kraj
i njegov novi početak.
Na zalasku svih stvari,
ostaviti ono dobro u sebi,
ono dobro u nama,
i poput srne pred stadom divljih životinja
juriti kroz san,
kroz život
i snove.
Vrijeme je i zadnji čin je odsviran.
Kada se žice raštimaju, a zvuk trube postane previše
opor
za uši koje ništa više ne čuju,
treba pustiti
i ostaviti
da sve što je bilo
nađe svoje vrijeme
pa da i to vrijeme
pusti ono što je bilo,
neophodno
protrči dalje
obriše oznojeno srce
i istrči svoj krug.
ZRNO RIŽE
Više vraćanja nema.
Uzalud je tražiti nešto što je već
nestalo
U nepovrat izgubljeno.
Dok se u glavi stvari polako slažu, želim da ti bude dobro.
Da opet tvojim venama prostruji kap vode
sa nečijih usana
Da opet osjetiš kako je čuvati nečiju ruku u snu
Da se stopiš sa nekim i ostaneš takav
U jednom dijelu
Cio a opet rastavljen
Na dvoje
Da se u sebi vratiš sebi i da se ne vraćaš onome čega nema
Zaista ti želim to.
Da se vratiš
Onome što je bilo i nije za zaboraviti
Onome nečemu za čim ne vrijedi pustiti suzu, već sa osmijehom ispratiti
Prošlost.
Ne farbaj je dovraga mojim noćima!
Niti mojim jutrima
Farbaj je mirisom nečije kose,
Farbaj je bojom zubi ispod nečijeg osmijeha.
Nema više
Bola ni sjete
Nema simbolike u mojim pismima.
Ne traži je u obliku mojih slova, niti u piću koje pijem
Trebao si davno pogledati u dno moje čaše
I odavno bi znao čemu sve to
Vodi.
Praznina je uvijek bila apstraktan pojam, ali
već mjesecima moj fotoaparat slika samo pejzaže
Odavno se na usnama taloži želja koju niko ne skida
Odavno sam zaboravila značenje riječi
Jedno.
Zima je i kasno je već.
Zgazi imena, zrno riže koje pluta u plavoj tečnosti
Nisam više vrela i dah
Ne preskače
Aritmija je nešto strano, nepoznat pojam.
Prođi pored mene i
Nemoj da se bojiš.
Izrigali smo magnete.
PROLJEĆE
lijepi su ovi sunčani dani
dašak proljeća koje je na vratima
koje nestrpljivo čekam,
struji kroz vene neka davna ljubav koju čuvam
koju ne dam
koja me vodi
i u ovo proljeće
i dva prošla,
i ono prije ta dva.
nasmijana sam, bez tebe, idem dalje
sitnim koracima djeteta
kroz svoj
grad
jedan i jedini
okovi ljubavi me ne drže na mjestu.
od srca ti želim sva moja nasmijana proljeća
dok mi jedina briga ostaje
šta za ručak danas
a da nema puno kalorija.
JA NISAM ANA KARENJINA
Sanjaš li ponekad moje snove
I znaš li šta se sve dešava pod mojim kaputom
Sjećaš li se
Kad si mi rekao ljubav?
I za trenutak ja ti htjedoh dati
Sve sto je do sada ćutalo u meni
Sve nemire, sve nade i molitve
Sva bezglasja kojima te željeh …
Mislima luta pitanje
Koji je prvi grijeh kojem smo podlegli
I zašto se nismo probudili
Da li je prestao san?
Koliko može biti duga jedna noć
Ako nikada ne svane dan?
A onda
Dva-tri koraka unazad
I samo jedan uzdah za kraj
I ponor u koji padaju svi naši susreti
Sva jutra
Sve noći u kojima smo se mogli voljeti
A nismo
E zato sam mislila da te pustiti neću.
Jer plamen je još postojao.
Sjećaš li se kako se magla jutrom dizala
Dok smo pili vruću kafu
Pričajući kako smo ružno sanjali
I opet se vratim
Vrati me jutro
Pa shvatim da
Za nama ostaju tek osujećene namjere
Kurtoazna rukovanja pred svijetom
Na brzinu razmjenjeni pogledi
Ostaje maglovit niz propuštenih prilika
Da smo se zaista umjeli imati
U raskoracima opreza i htjenja
Žudnje I odbojnosti
U vanvremenskim razmacima straha i potrebe
Jutro mijenja našu humoresku.
Ali svako jutro će biti kao ono
Dok smo pili vruću kafu
Pričajući kako smo ružno sanjali
…
Sada, naučena da te nemam
Lakše cu kroz život nepovrjeđena
A ti ćeš sa sjenkom tuge u očima
Biti privlačniji za druge
Vjeruj mi
Zahvaljivat ćeš mi poslije na tim darovima
I možda je zaista bolje što za nama ne ostaje
Niti jedno zaista savršeno jutro,
Niti jedan zaista savršen dan
U kojem bih ti nesputana
Otvarala oči i usne za poljupce
U kojem bih ti nasmješena
Praštala sve bezobzire
I puštala da se pobjedonosno
Igraš mojom mladošću
Pa da se ona onda raskalašno
Poigra sa tobom
Možda je zaista bolje sto te nikad neću
Doživjeti cijelog
U apsolutu sreće i davanja
K’o kiša ti sjuriti niz košulju
Il` ko ptica ti zaspati pod pazuhom…
Do svidanja, Vronski.
? ????????? ????…
ČISTA FREKVENCIJA
Zadnjih dana
inspiracija rijetko dolazi
ili uopće i ne dolazi.
Ne pomaže ni razmišljanje
o ljubavi
domovini
prirodi
romantici
ni uzaludni pokušaji
da se okrijepim tračkom nade
(pa da nešto i nastane).
jer je nema
i bolje je tako.
Ne razmišljam ni o čemu,
frekvencije su čiste i ništa ne boli.
Ali zašto onda ne mogu ni pjesmu napisati
o bilo čemu.
Sjetiš li se ti?
Pomisliš li, sanjaš li.
SPAVAJ MIRNO ANĐELE
Danas je tvoj rođendan,
a tebe odavno nema sa nama.
Svaki put me presiječe
kad pogledam tvoje vršnjake
i spoznam da bi i ti sada trebao
biti sa njima,
da bi i tebi mraz trebao jesti nosić zimi,
i da je u redu kad krvavih koljena
ljeti dođeš sa fudbala.
Danas je tvoj dan,
iako
ja znam da se nikada više nećemo sresti,
sanjam da si tu, i da ćeš se jednoga dana
vratiti kući.
Mama te čeka.
I ja te čekam.
SJEĆAŠ LI SE POEZIJO?
Ne marim baš zašto lišće opada,
i zašto su zime tako duge.
I ne marim koji nositi
kostim ovo ljeto,
iz čeg proizilazi da ne marim
ni ko će gledati
(ionako sam dobila koju kilu više),
i nije potrebno objasniti zašto prijatelji odlaze
jer nekada nisu bili tu pa je svejedno.
Sjećaš li se, poezijo,
kako smo šetale kroz park pitajući se o svrsi života,
o ratovima,
onima prije petnaest godina,
i onima u mojoj glavi.
Sjećaš li se kako smo pričale o ljubavi,
i kada sam ti rekla
da mi opjevaš prvu ljubav
i ti nisi htjela.
Samo si mi tintom našvrljala da je se ne sjećam,
ali uprkos. Još volim.
Kada voliš-praštaš.
Ti znaš da sam oprostila sve.
Svima sve.
Izbor se javi, ako dovoljno pogledaš u sebe,
i shvatiš da si ptica, šarenih krila,
da letiš
visoko iznad suza,
tuga,
visoko iznad propalih muzičara.
SOBA BR.8
Ne nudim puno.
Mali krevet uz obećanje da spavaću
na boku,
sa lampom iznad,
i prigušenim svijetlom sa
lustera.
Nudim ti mogućnost
da pališ zvijezde u meni,
skidati ih ne moraš, kažu
da same padnu nakon
izvjesnog vremena.
Nudim ti i puno slobodnog prostora
da prošetaš do
toaleta,
i spereš sve što je
potencijalno moglo
biti naše.
LJUBAV
venama ne struji strast
prsti su odavno
postali
samo prsti
dok ne dođe
ono nešto što oduzima
dah