Nada je izgubljena
nema je kažu
u gradskim kafanama,
na radnim i ne radnim mjestima,
u dnevnim sobama,
ženskim torbama,
praznim džepovima
ni u muškim gaćama,
i ko je nađe njegova je,
a svi je trebamo
da nas drži i pokreće
kada ništa drugo neće,
ona mora biti zadnje što umire
što nas sahranjuje.
Neki su zbog nemoći
od nje digli ruke,
nije im bila dovoljno
zgodna i lijepa u licu
pa skočiše na ulicu
s visoka u svijet mrtvih.
U DVIJE LEKCIJE I DRUGI STIHOVI
Svaki dan gledam
prosipa se pamet
gdje god se stigne,
razliva se kao tinta po abonosu
ali od nje na kraju
ne ostane ni mrlja,
vrlo lako se spere špricem,
špricem bezumlja.
Istorija je historična,
burna i duga,
povijest dolazi po vijest
ništa drugo do repriza
iz koje se opet ništa ne nauči
i ne priznaje.
Ima ipak nešto u ljušturi
što smo naučili u dvije kratke lekcije
odmah primjenjivo:
Lekcija broj jedan:
"Kako se zakrivljuju, iscrtavaju,
brišu i prilagođavaju granice
koje za cilj imaju ograničavanje kretanja"?
Lekcija broj dva:
"Kako se grade visoki
betonski zidovi unutar sebe
koji za cilj imaju ograničavanje pogleda ka drugom,
drugačijem, crnom, žutom, bijelom,
straight, lesbo, gay...
Sjedi!
Odličan!
Pet!
Ivice, Perice, Mujice.
Trude se zbilja dok ne zatrudne.
Pun je svijet odlikaša,
studenata generacija,
bogataša koji kupuju svemir,
naučnika koji istom tom svemiru
odrediše granice,
i oranice,
i pun svijet inžinjera
a i ostalih
koji nisu uspjeli nikada
da ograniče ljudsku glupost,
pa ona bez kontrole
šiba po obrazima.
80-ta GODIŠNJICA BRAKA
Stolice su klimave,
zaboravio joj je to reći,
ona već dugo ima taj problem
da zaboravlja stvari i riječi,
a on tek odnedavno.
Na frižideru nije bilo bilješke: "Klimave stolice".
Sjeli su
i pali jedno pored drugog,
nikoga nije bilo i nema
da ih podigne:
Ležale su stare kosti
sa zgužvanom kožom
kao posteljina nakon divljeg sex-a,
a slatka,
naizgled nevina
sva u crnom,
smrt,
sjedila je na njihovim leđima
dopuštajući
da bude na oku
nijemom svjedoku
koji je zadnji put na fotelji
svojih devet života ispredao
u jednom dahu.
A onda je otišla
kako je i došla
ispunjavajući prostoriju
omiljenim joj mirisom,
mirisom smrti,
mirisom 80-te godišnjice braka.
RIJEČI UMJESTO KRVI
Pomalo umoran
od svjetova
i njihovih rubova
koje pohodim
ostavljajući tragove
riječi umjesto krvi
jer stvarnost
pobjegla je
izgubila se
u oblaku
realitija
mas-medija
i vijesti
s periferija.
A tu je
i kapitalizam
uvijek gladan
bespoštedno
proždire sve
ta nezasita životinja.
ULICA TRAŽI ČISTAČA
Oronula zapuštena
obrasla napuštena
ulica bez broja
i imena.
Bezbroj stopala
gazilo je
njeno lice,
Pljuvalo mokrilo
izmetom pokrilo
rupe u asfaltu.
Bezbroj stopala
gazilo je
njene žice.
Sama
beživotna
tišinom traži
svog čistača.
NA ULICI
Prljavština ne nestaje,
pred mojim očima
na mjestu
izvodi piruetu
(a)
čovjek oko sebe se vrti
kao u spirali smrti
ne okreće se,
stoji kolo sreće.
Pusta glad
prazan hlad
više nije
lako biti mlad.
PITAM TE
Prodaju nam nebo,
a nisu vidjeli boga
i čekanje u holu
na neki znak
za dušu spas:
Pitam te: "Koji je to?"
Kažu da je čovjek
skrenuo s puta
ako uopšte
i bio je na pravom,
otvorio vrata pakla:
Pitam te: "Koja su to?"
Priča se da samo
dobri idu u raj
penju se stepenicama
do čuvara kapije
gledaju bjelinu.
Pitam te: "Koji su to?"
Znam da možeš
naći 1000 riječi
da mi odgovoriš
i da je to
stvar vjere.
Pitam te: "Gdje je?"
AKVARIJ TRAŽI RIBICU
Akvarij
traži ribicu
zlatnu
da ispuni
si želju
da ne bude
pun do pola
prazan
bez života.
PAPIR TRAŽI OLOVKU
Neće da
ostane go,
bijel, čist
i bez lica,
treba mu
srce
na njega
da se potroši,
riječima,
skicama,
škrabotinama,
a onda će
vremenom
da požuti
od vlage i prašine,
sve može
samo da
ne bude go.
GNIJEZDO TRAŽI PTICU
Sa vrha stabla
vrišti gnijezdo
svojom zjapećom
prazninom,
posljednji stanovnik
otišao je prvim perjem,
i od tada urla ponosno
prkoseći vremenu,
osim jednom
kada je utočišće snijegu,
i svrha njegovog postojanja
donekle bude zadovoljenja.
METAK TRAŽI ZLIKOVCA
Zalutao je
skrenuvši negdje
s putanje,
vjetar ga omeo
i što dalje ide
sve je sporiji,
ne zna kada i
gdje će udariti,
kako je krenulo
u zid
ili zemlju,
ili još gore
u pogrešnog čovjeka.
On je
9 mm Parabelum Metak,
metak za zlikovca.
"ŠTA JA IMAM PRIČATI?"
Šta ja imam pričati?
Brat ubio brata,
eto,
oni su vam dovoljno rekli.
Šta ja imam pričati?
Kapitalizam, segregacija
pa primitivizam, nacionalizam
i ostali izmi,
sami za sebe govore.
Šta ja imam pričati?
Pravo na život i suživot.
Želite li demokratiju?
ona je sapun za pranje
krvavih ruku
i Pilat je to znao.
Demokratija je ubila Isusa
i sama sebe ne pere.
Šta ja imam pričati?
Ne bih sve ni stigao,
izgubio bih glas,
postao slijep od surovosti,
izgubio kosu,
tišini u ušima
utočišće dao,
a niko,
niko ne bi slušao.
Šta ja imam pričati?
Cijeli svijet je pred vama.
J. CLARE
Ispod kog neba
da uspravno stanem,
i pogledam u daljine
kad soliter
sabotira mi pogled.
Gdje da odem
da vrhovima prstiju
dodirujem vlati trave,
na sred polja
da se ispružim,
kad svaki pedalj
ograđen je kamenom.
Nema slobode.
Sa ovim mislima
promijenio si adresu,
dvadeset i pet godina
u umobolnici
ne podnijevši mrak
pred očima,
ni gladna usta
mašinerije.
KAPITALA
Ovo stanje ti neda
da budeš autsajder (ako želiš)
masa bez ideala
idealan je svijet kapitala,
on ti uzima sve
i ono što nemaš.
Da je sloboda barem
mrtvo slovo abecede
moglo bi se reči da je ima
u vremenu kapitala.
Kapitalni je hobi
nad čovješstvom lobi
entuzijazam je dobio
titulu ludaka.
TRAŽIŠ ULICU
Tražiš ulicu
za dah
u kojoj ćeš
da ga ispustiš
iz probušenih grudi
i utrobe umiruće.
Neko mjesto
prikladno
za tvoje odijelo
boje kože
mirisa urina.
Mjesto
dovoljno daleko
od pogleda
bijesa i buke
gdje samo
tišina doziva.
Nikada
nisi sam
sjenka je
je s tobom
puže po asfaltu
i nikada
ne pokazuje
svoje lice.
Sa sobom
svuda nosiš
kutiju
umjesto dlana
i gledajući u nju
plitku i praznu
shvatio si odavno
da ništa
bolji nisu.
Ljudi.
I TAKO TO TRAJE
Igralište je
Puno
Djece,
Ona se
Igraju,
Njihove mame
Pričaju, puše
I uopšte ih ne gledaju.
I tako to traje.
U ruševinama
Preko
Puta
Neki u venu
Se bodu,
Svi vide
Ali šute,
Nisu im u rodu.
I tako to traje.
Djeci su
Ukradene
Bajke,
Ne pričaju
Se više,
Svi su
Ponovno vani,
Poslije kiše.
I tako to traje.
NESPREMNI
Izgubili smo kompas
vrtimo se u krug
unazad,
nevinog zovemo
da nam u tome
bude drug.
Zaboravili smo hodati
sredinom ulice,
a pamtimo lica
sa smrtovnica,
lica samoubica.
Stojimo s nogom
u proscjepu
nespremni za odricanja,
nespremni
da imamo samo jednu stvar.
Nespremni za glad!
ČEKAJUĆI SEBEA
Pričali mi priče
govorili fraze
da čovjek ima
tri faze
rodi se
pomalo živi
naposlijetku umre,
nisam bio naivan
da vjerujem u to
kao u istinu
mislio sam uvijek
da u tome ima nešto
mnogo više.
Shvatio sam
kao i obično kasno
da postoji
fizičko sveto trojstvo
krv, meso i kost,
dovoljno je da se
dobro raniš
pa da iskrvariš
na smrt
ili slomiš ključnu kost
i ostaneš invalid.
Sad stojim
pred malom dilemom
šta čovjeku treba
da se stalno skita
ili se pita o svemu,
skitajući upozna
nove ljude
svježu krv
i nikada mu nije
dosadno u potrazi,
pitajući se on može
da prodre u sebe
spozna svoju bit
ali ako uđe duboko
može da se izgubi
da se zaključa
i vidi da više
nema brave.
Ja ću živjeti
kako najbolje
budem mogao
neću da se grizem
kada umrem
i da mislim
na stvari koje
sam propustio.
BAKLAVA
Trošiš dane
na klupi
sa svojim
najboljim prijateljem
odanim i u gladi.
Ne prosiš
ne prostačiš
razočaran si u ljude,
oči tvoje
nagledale su se svega.
Ruke nose
i vuku za sobom
neimaštinu,
više ne slikaju
nemaju kome
nemaju za koga
umrla je umjetnost
ubijena kultura.
Kažeš
i na tren potoneš:
Seljaci su
prekopali asfalt
ne osvrću se za tobom,
seljaci su
napustili njive
korovi su sad u gradu.
IZUMIRANJE
Loše riječi daleko se čuju
tko, koga i gdje je ubio,
one dugo slavno odjekuju
a ubica samo gladan je bio.
Posmatraš ljude oko sebe
u svom si otuđenom svijetu,
pokušavaš shvatiti potrebe
i bit života u bumbarovu letu.
Rodiš se, živiš i onda umreš
filozofija je koja na dnu puže,
ako hodati ravno ne umiješ
od života nećeš živjeti duže.
Plavo nebo, plavo more
kiše valjaju njihove daljine,
zelene šume, zelene gore
u jesen skidaju svoje haljine.
HAJDE DA
Hajde da
Slavimo
Vrijeme u kojem nismo živjeli,
Hajde da
Se smijemo
Stvarima koje nismo vidjeli.
Hajde da
Tugujemo
Za nekim nepoznatim ljudima,
Hajde da
Zaplačemo
I kada ne boli u grudima.
Hajde da
Se sjećamo
Riječi koje nismo čuli nigdje,
Hajde da
Šaljemo
Ljubav bilo kome bilo gdje.
Hajde da
Pjevamo
Stihove dragih mrtvih pjesnika,
Hajde da
Sviramo
Akorde neshvaćenih davljenika.
Hajde da
Sanjamo
Bolji svijet u makovom polju,
Hajde da
Tražimo
Put koji ne pozna tuđu volju.
16. ULICA TRAŽI ČISTAČA
Oronula zapuštena
obrasla napuštena
ulica bez broja
i imena.
Bezbroj stopala
gazilo je
njeno lice,
Pljuvalo mokrilo
izmetom pokrilo
rupe u asfaltu.
Bezbroj stopala
gazilo je
njene žice.
Sama
beživotna
tišinom traži
svog čistača.
17. MUŠKARAC TRAŽI ŽENU
U polumraku
bulji u ekran
samoća do srži
stišće njegovo
hladno tijelo
u zagrljaju,
na prozoru je roletna
da ne baca pogled
na ulicu,
ne zanima ga svijetinja
koja jutrom odlazi
na posao
i u isto vrijeme se vrača,
od svjesnosti svoje
ne biva mu bolje,
postao je statistika,
postao je
muškarac koji traži slobodnu ženu,
a može i brak
i nestaje
dok na telopu
čita svoju poruku.
18. SLOBODA TRAŽI MJESTO
Razbijanje pepeljare od zid
ne umanjuje naviku,
pepeo uvijek nađe put,
svoj slobodan pad.
Kada žar proguta sebe
i ugrize požutjele prste,
trenutna bol
ubrzo je zaboravljena.
Osjećaj za stvarnost
uvijek je prisutan,
kuda god da bježiš,
vidiš,
da sva mjesta
su zauzeta.
SA RADIOM
Noćas sam slušao radio
ne činim to često
ništa nisam uradio
osim našao mjesto
za svoje tijelo,
društvena su pitanja
teška i nerješiva
noć je blizu svitanja
a san se ne ušiva
za oči moje.
Malo me muči glad
hrana je u frižideru
pod krevetom hlad
na ulici se neki deru.
Fotelja je potonula
spiker najavljuje kraj
volja mi je utrnula
metal izgubio sjaj,
a sa radija još samo
vremenska prognoza za sutra
pi...pi...pi...pi...piiii
uvodna pjesma jutra.
Tačno je 7 sati.
BEZDUŠNOST
Bezdušnost
U vodenim bojama,
Niz obraze portreta
Curi,
U vlazi, u mraku,
Izjeda svoju
Nutrinu,
Istinu ne pozna,
Krv joj gola
Čista prevara
U bjesomučnoj
Idili bola,
Volja, snaga, um,
Apatično sjede
Ispod kapaka
U dubini
Svijesti.
OTKROVENJE
Otkrivam se
A nisam go,
Zarobljavam se
A nisam rob,
Klečim
Al′ ne molim,
Drečim
Al′ ne plačem...
Samo...
Jebeno sam živ.
NJEMU
Ona piše:
"Ne zovi me, ne traži me
mrtva sam za tebe,
nikada više neću
raširiti noge
tvom ponosu,
zaboravi na to,
i sve one tange
koje si ukrao
iz mojih ladica
spali,
ako si čovjek,
jer ne želim da te vidim
šovinisto,
i ne želim da se raspravljam
o ovome sa tobom,
nadam se da ćeš bar ispoštovati
moju želju.
Moja je zadnja.
završili smo.
Poruka poslana!......
Nova poruka! Otvoriti!
"Da draga"
BEZ ZNAKOVA PORED PUTA
Izgubio sam svoj
Pravac kretanja
I usput pronašao Jokera,
Stavio sam ga u džep
Da se okoristim njim
Zamijenim svaku kartu.
A drveće oko mene
Obilježeno je,
Prije nego sam došao
Tu je bio čopor pasa
I tražim slobodnu teritoriju
Jer stravično mi se spava.
Ujutro mi je terijer
Vlažio čelo
Rekao mi: "Zdravo,
To drvo je moje,
Ne htjedoh da se miješam
Bio je u društvu pa se sklonih.
Osjetio sam miris
Svježe hrane na zemlji
Neko je bacio doručak,
Ali mačka je bila brža
I ja sam odjednom
Prestao bit gladan.
I pitam se kako bi bilo
Da se uopće
Rodio nisam,
Ali ne želim sad
Da se ubijem
Mada bih vrlo lako mogao.
Želim vidjeti
Kako će da završi
I zato ostajem do kraja,
Mada sam umoran
Od ovdje i sada
I nepredvidivog sutra.
KOLONA
Prazne sjene
gomile se protežu
svuda oko mene,
ne znam čije su
ali zbog njih
ja ne vidim svoje lice.
Niko ništa ne govori
a kolona je preduga,
u svoj toj tišini
izgubio sam pojam
zašto sam zadnji
što stojim i šta čekam.
Iz daljine čujem vrisak,
Medeja ubija svoju djecu.
NE GLEDAM NEBO
Ne gledam
u nebo,
mojim očima
nije mjesto
među oblacima,
tamnim,
sivim,
krvavim
putnicima
što zorom
vrište.
Ne!
Ne gore,
ne tražite
me gore,
a ni dolje,
dolje su heroji
gore avioni.
Ne gledam
u nebo.
NE UMIJEM DA LEGNEM
Noći me traže
I nisu me našle,
Ne pronalaze budne,
Mozak je u haosu
A ja vrijeme
Ne ubijam nikotinom,
Nemam tih navika,
Ne umijem.....
Iako su na otrov iz zraka
Moja pluća navikla,
Vrijeme ubija mene i skitnice
Koje lutaju po netu,
A napolju praznina
Osjećam joj težinu,
Svjetla su ugašena,
I uvijek u isti sat
Ne umijem.....
Lajati na zvijezde,
Ugasiti televizor,
Raširiti ruke,
I gledam se kako više
Ne umijem da legnem.
FRUST
Ne mašite tim prstima
oko mene,
nije me briga
da li su to dva ili tri,
i ne zanima me
kakve i čija priča
stoji iza njih,
znam je i sam,
i ne želim
iz vaših usta
da u moje uho uđe
nikakvo -stvo,
i zabranjujem
da moje ime
obrćete u umovima vašim
putevima vaše logike,
logike koja kaže
da su sve ribe ajkule,
da su sve ptice orlovi,
da sam ja vaš ili njihov.
Nisam ja
ni tvoj,
ni njegov,
ni vaš,
ni njihov,
do samo svoj,
gdje god sam
i s kim sam,
i opet kažem,
opet zabranjujem,
ne svojatajte me
ili ću vas lično
linčovati perom
i naoštrenim riječima.
SMARANJA ...ILI DJECA PJEVAJU
Smaranja
od uranjanja
duboko
u sranja,
uzeli ste nam
vrijeme i razloge
za igranja,
hladovinu
ispod granja,
mjesta za maštanja,
ringišpile
i vile,
ostavili nam
vrijeme prošlo,
vrijeme sadašnje,
perfekt, prezent,
no futur,
ništa sem oranja
i moranja,
šljakanja, kopanja
sopstvenih raka
bez zraka,
ispod mraka,
cviljenja,
miljenja,
skratite
sebi muke,
nama ruke
da se ne podavimo,
međ sobom
i ne stvorimo se robom.
...JE SVE
Prazno je sve,
prazan hod
prazan pogled,
prazne riječi
prazan stomak,
a o džepovima da ne govorim.
Hladno je sve,
hladan dodir
hladno srce,
hladni dani
hladna jutra,
a o novčićima ne bih da zborim.
Tamno je sve,
tamne misli
tamna djela,
tamno tamo
tamno taman,
a o budućnosti ću samo da šutim.
Krhko je sve,
krhko znanje
krhko nemanje,
krhko bogatstvo
krhak život,
a o duhu neću i ne želim da pričam.
KROZ BODLJE I TRNJE
Padaš
ispale ti cipele
nisi dobro svezao pertle,
opterećen mislima
ni za jednu da se uhvatiš,
shvataš
da je pogled na ljude
bolji sa dna,
ne pružaš ruke
jer ko će pored svojih
ruke tuđe.
Nakon padanja
odlučuješ,
da ustaneš i čvrsto staneš
na jednom mjestu,
prolaziš i boriš se
da niko te s puta
ne izgura,
a put je
rodio i odgojio
bodlje i trnje,
i ne pita
za boju kože
koju će da odere,
ne pita za ime
kojim će da se potpiše,
ne pita za boga
kojeg će da psuje,
ne pita ništa,
samo dere,
cijepa,
ranjava.
Ti
kroz to trnje
moraš proći,
otrpiti bol,
iskrvariti,
ne da bi probudio
uspavanu princezu,
ne da bi drugima
prokrčio put
i upalio svjetlo,
nego da budeš spreman za džunglu
koja je na kraju.
ZA PROMAŠENE KORAKE
Ne marim
Za suze,
Što poročno
Gmižu,
Predstavljaju se
Gomili,
Izazivaju
Smijeh u masi,
Isušuju kožu
Isijavaju bore.
Duša je
Svratište,
Ponekad
Jauci navrate,
Zgrči
Se lice,
Ruke
Nemoćne trnu,
Ponestaje
Daha.
Puštam
Da pada,
Cijelom
Dužinom tijela,
Teret
Sa ramena,
Ljubim zemlju
Ukletu,
Za promašene
Korake.