Kako ne čuti buku koju gluhi stvaraju,
kada oni ne znaju, a ja čujem.
I onu u sebi sto hoće van´,
a svjetlo joj samo svetost uzet može.
Vi! Silni! Što o tišini pjevaste.
Gdje? Kako?
Ili pjevaste samo o iluziji svojoj kao i ja.
...ako nema tišine, bar kraj.
ZAZ
Kada izlazi iz mene polahko se hvata za zidove duše,
verući se ka nesigurnosti,
strahovito gleda u strmoglavlje,
nepovjerljivo ka zamrčenom suncu,
s neviđenom potrebom za oslobađanjem,
ipak svaki put,
iznova,
samo djelimično, raskidano, odvojeno…
Ne ostanu unutra tada samo tragovi,
Ostaju komadi, cijele vječnosti, neoslobođene.
Da bole, da me prate.
Da me pate.
Ovaj svijet te nosi sa sobom, rijetki doživljaoče,
Letiš na krilima nemira, jer tvoj je sud lutanje.
Tvoj je sud pitanje – ne odgovor.
Tvoj sud je svaki osjećaj – nikada sreća.
Tvoj sud je dalek od mira.
Tvoj sud ti nikad nećes moći prihvatiti.
Ti pjevaš precima,
Ti pjevaš kamenu,
Ti pjevaš bogovima,
Ti pjevaš snovima,
Vjetru, ludilu, ratu, beznađu.
Ti pjevaš svemu,
Ali nikada čovjeku.
Ti komadi ostaju,
Srasli su.
Ovo je pjesma moje prošlosti,
one koja će uvijek biti dio sadašnjosti.
Zbog sraslog komada nesreće unutar moga bića.
Zbog činjenice.
Zbog istine.
UMJETNOST DOKOLICE
Toga dana kada se probudim
I vidim polje iza sebe i odsutnost postojanosti
I travu koju uspavljuje vjetar
Kao jedini odraz mene
Kada vidim ništa,
Samo melodiju, bezvučnu kada čujem.
Kada ne vidim blesavu djecu,
Ne vidim neobuzdanu mladost,
Ni onu plodnu,
Ne vidim stabilnu zrelost,
Ne vidim toplu starost.
Kada pjesma bude sjeme trave,
Kada riječi budu skriveni cvjetovi na mome polju.
Kada nezabrinuto budem gledala kako u nepoznato na polenu lete djelići moje duše.
Kada vidim neuhvaćeno vrijeme i uhvaćene trenutke,
Kada vidim pokušaj.
Sebe kao gospodara svoga sna.
Toga dana ću da vidim mir.
I konačnu pobjedu dokolice.