***
Ne boj se ove moje riječi
Kada mene više ne bude ovdje
Ne ostavljaj mi veliki kamen na pokrivač
pod kojim ću ležati
i ne piši po njemu
zašto me više nema
jedino je meni i tebi to
neko vrijeme
bilo važno
Poslije će doći djeca koja neće
razumjeti naša slova i naše riječi
Ne ostavljaj mi ni vazu
Nemoj da zbog mene cvijeće umire
Biće mi veća tuga
ako mi se dadne da vidim
slušati ga kako izdiše
Biću jako sebičan i neću se dizati
ispod svog pokrivača da ga tješim
Nemoj me ni pamtiti
Može bit’, kad se sjetiš, da nabasaš
na onaj veliki džak
u koji sam trpao i tvoje igračke
za koje nisam uspio dobiti oprosta
Pun je taj džak igračaka
Nemoj me pamtiti
možda ćeš naći pogrešnu igračku
Umjesto svega
Kad krenem da legnem pod svoj pokrivač
Povedi me svojom mehkom rukom
U neku raspjevanu šumu
gdje ću da čujem potok
i konja topot
Ušuškaj me
Pomiluj po kosi
I čelo mi cjelivaj
I otpjevuši uspavanku
Koju si samo za mene
Sačuvala
MILA MOJA, NAŠU JE PLANETU MALI PRINC ZAOBIŠAO
Mila moja,
Sahranjujem slona kojeg je jednom progutala zmija
Meni su rekli da ovo ne može biti ništa više
Osim crnog ofucanog šešira da se njime poklopiš
A ja sam jednom vidio slona i sad ga moram sahraniti
Kad stavim ovaj šešir na glavu pokušaj me naći
Molim te
U sivilu i moranju i onom što je u redu
Jer i tamo ću smisliti nešto svoje
Sasvim sigurno ću samo sjediti i šutjeti
Prije no odem, sahraniću slona i propustiti let
Na drugi, treći, peti komet
Slonovo mi je ostalo pamćenje
Da su u tom sivilu svi jednom bili djeca
Bistrijih očiju, širih grudi i komotnije duše
A njima se otelo da zaborave
Kad me dođeš potražiti iz svijeta u kojem se želje ostvaruju
Poželi i
Ponesi u taj moj svijet u kojem želje ne postoje
Jedan dubok nepresušan bunar novca
Pa metni u veliku avliju i kapije otvori širom
Neka se oni zaklopljeni crnim ofucanim šeširima
Podave
Ovo ti je mila moja samo teatar
Kojeg je Mali Princ zaobišao
I prosto je
Kad su loši glumci loš je i teatar.
NE PITAJ I NE TRAŽI DA TI PRIČAM PRIČE
Ne pitaj
Zašto pišem pjesme
Zašto mi je lakše
skovati svo silno vrelo željezo u
kuglu koju bacim da
skonča na dnu nekog bunara
Ne pitaj zašto si
neprestano poturam nogu i
padam preko trotački
nedovršenih većma čudnih svojih riječi
u ambise u kojima se niko
ne usuđuje da me traži
Ne traži da ti pričam priče
One su lakše
Njih priča onoliko likova koliko poželim
Da nose moje breme i da zbune
sva moja progonjenja i lakše teku
preko mlina u ustima koji
stalno melje u prazno
Opet nemoj da ti pričam priče
Tako su snažne i moćne
Kad spletu mrežu
Preko bunara u kojeg hoću
svoje kugle da bacim i
neumorno precizno i ustrajno
dobacuju ih natrag
na ponovno raskivanje
ZA ŽENU
Ne plači…
Dao bih, kad bi moglo, svaki svoj damar
Da gazi ti noga b’jel svilenkast oblak.
I bisera bijelih pun jedan samar,
Da provedu te u bijelom niz sokak.
Mogao bih bdjeti nad svakim ti dahom,
Imati spreman osmijeh jedan u kutu,
Al’ golemo bi bilo nadanje. Mahom.
Već ćeš u mojoj kući od sanja
Pronaći sreću u spokoju;
Na pretek mira, vedrih svitanja,
I šoljicu kahve, samo tvoju.
Progutati nekuhan zalogaj
Teretli mi neće biti;
Toliko se mogu potruditi.
Ne plači,
Svijetu već odavno radost biva
Od drugog sreću danima da skriva
Ali ti ni za što nisi kriva.
PREDUGI MAJ
Ne sevdišem
Mada sevdisat’ bih mog’o
Skriven pod smetom
Tuđih dobrih namjera
Vlastitih želja
Zagubljenih u eho
Jadikovanja
Večeras bih samo da
Spletem niti teških trepavica
Sutra da ustanem
I pronađem
Još koji ljudski osmjeh
Makar varljiv
Kao i ovaj predugi
Maj
ZAPIS
Gledaš me
kao da sam drvo bez korjena a
meni jezik već odavno
bitku bije
sa slovima
Krhotine su prosute
svuda k’o
iskre po
moru
koje kipi
Zaspati se ne može
jer svuda okolo
tuče
Zaspati bi trebalo
samo da smognem snage
svaki komadičak
isčezlog razuma
da sastavim
o osjećajima ćemo poslije
Ne boj se ove moje riječi
Kada mene više ne bude ovdje
Ne ostavljaj mi veliki kamen na pokrivač
pod kojim ću ležati
i ne piši po njemu
zašto me više nema
jedino je meni i tebi to
neko vrijeme
bilo važno
Poslije će doći djeca koja neće
razumjeti naša slova i naše riječi
Ne ostavljaj mi ni vazu
Nemoj da zbog mene cvijeće umire
Biće mi veća tuga
ako mi se dadne da vidim
slušati ga kako izdiše
Biću jako sebičan i neću se dizati
ispod svog pokrivača da ga tješim
Nemoj me ni pamtiti
Može bit’, kad se sjetiš, da nabasaš
na onaj veliki džak
u koji sam trpao i tvoje igračke
za koje nisam uspio dobiti oprosta
Pun je taj džak igračaka
Nemoj me pamtiti
možda ćeš naći pogrešnu igračku
Umjesto svega
Kad krenem da legnem pod svoj pokrivač
Povedi me svojom mehkom rukom
U neku raspjevanu šumu
gdje ću da čujem potok
i konja topot
Ušuškaj me
Pomiluj po kosi
I čelo mi cjelivaj
I otpjevuši uspavanku
Koju si samo za mene
Sačuvala
MILA MOJA, NAŠU JE PLANETU MALI PRINC ZAOBIŠAO
Mila moja,
Sahranjujem slona kojeg je jednom progutala zmija
Meni su rekli da ovo ne može biti ništa više
Osim crnog ofucanog šešira da se njime poklopiš
A ja sam jednom vidio slona i sad ga moram sahraniti
Kad stavim ovaj šešir na glavu pokušaj me naći
Molim te
U sivilu i moranju i onom što je u redu
Jer i tamo ću smisliti nešto svoje
Sasvim sigurno ću samo sjediti i šutjeti
Prije no odem, sahraniću slona i propustiti let
Na drugi, treći, peti komet
Slonovo mi je ostalo pamćenje
Da su u tom sivilu svi jednom bili djeca
Bistrijih očiju, širih grudi i komotnije duše
A njima se otelo da zaborave
Kad me dođeš potražiti iz svijeta u kojem se želje ostvaruju
Poželi i
Ponesi u taj moj svijet u kojem želje ne postoje
Jedan dubok nepresušan bunar novca
Pa metni u veliku avliju i kapije otvori širom
Neka se oni zaklopljeni crnim ofucanim šeširima
Podave
Ovo ti je mila moja samo teatar
Kojeg je Mali Princ zaobišao
I prosto je
Kad su loši glumci loš je i teatar.
NE PITAJ I NE TRAŽI DA TI PRIČAM PRIČE
Ne pitaj
Zašto pišem pjesme
Zašto mi je lakše
skovati svo silno vrelo željezo u
kuglu koju bacim da
skonča na dnu nekog bunara
Ne pitaj zašto si
neprestano poturam nogu i
padam preko trotački
nedovršenih većma čudnih svojih riječi
u ambise u kojima se niko
ne usuđuje da me traži
Ne traži da ti pričam priče
One su lakše
Njih priča onoliko likova koliko poželim
Da nose moje breme i da zbune
sva moja progonjenja i lakše teku
preko mlina u ustima koji
stalno melje u prazno
Opet nemoj da ti pričam priče
Tako su snažne i moćne
Kad spletu mrežu
Preko bunara u kojeg hoću
svoje kugle da bacim i
neumorno precizno i ustrajno
dobacuju ih natrag
na ponovno raskivanje
ZA ŽENU
Ne plači…
Dao bih, kad bi moglo, svaki svoj damar
Da gazi ti noga b’jel svilenkast oblak.
I bisera bijelih pun jedan samar,
Da provedu te u bijelom niz sokak.
Mogao bih bdjeti nad svakim ti dahom,
Imati spreman osmijeh jedan u kutu,
Al’ golemo bi bilo nadanje. Mahom.
Već ćeš u mojoj kući od sanja
Pronaći sreću u spokoju;
Na pretek mira, vedrih svitanja,
I šoljicu kahve, samo tvoju.
Progutati nekuhan zalogaj
Teretli mi neće biti;
Toliko se mogu potruditi.
Ne plači,
Svijetu već odavno radost biva
Od drugog sreću danima da skriva
Ali ti ni za što nisi kriva.
PREDUGI MAJ
Ne sevdišem
Mada sevdisat’ bih mog’o
Skriven pod smetom
Tuđih dobrih namjera
Vlastitih želja
Zagubljenih u eho
Jadikovanja
Večeras bih samo da
Spletem niti teških trepavica
Sutra da ustanem
I pronađem
Još koji ljudski osmjeh
Makar varljiv
Kao i ovaj predugi
Maj
ZAPIS
Gledaš me
kao da sam drvo bez korjena a
meni jezik već odavno
bitku bije
sa slovima
Krhotine su prosute
svuda k’o
iskre po
moru
koje kipi
Zaspati se ne može
jer svuda okolo
tuče
Zaspati bi trebalo
samo da smognem snage
svaki komadičak
isčezlog razuma
da sastavim
o osjećajima ćemo poslije
