Gori, gori žiška mala,
kazaljke se sporo kreću,
brada već se postarala,
očima mi sjene šeću.
Vremenu ulažem veto
- zabrana je davno znana.
Ništa njemu nije sveto,
pa ni žalba starih dana.
Gori, gori žiška mala,
provlači kroz žar svjetove,
slave rascvjetalih sala
treperavi šapat zove.
Pune noći praznih ljudi,
bal pod sjenkom sjajnih maski.
Radost što nadima grudi
kroz sitničav pir opaski.
Gori, gori žiška mala,
kraj zidova prašnih drhće,
nema pompoznoga bala
- dim je prostor zbio gušće.
Gradska noć je tiha djeva
budne mami krilu svome
nebo mirno - duša sijeva,
para horizonte trome.
Gori, gori žiška mala,
prikaza iz sna dozvana,
prazan stol, luč je nestala,
gazdin glas brunda izvana...
Ulice su nešto krive
pod bremenom pravog pića,
ljudi mriju, one žive,
sivi život bez pokrića.
***
Ne pitajte me za prošlost, nju radije potražite
kod starijih, il' mrtvih,
a ni budućnost ja ne pratim, nju rado otkrit će vam
oni što lažu vas i sebe.
No, ako na odru sadašnjosti zaželite zapalit'
nešto pažnje u obliku žrtvi,
otvaram vam vrata hrama, priđi Znatiželjniče,
nek te svetost ovog mjestašca zazebe.
Gorak je taj prezent, nije mekan poput
sjećanja ukrašenih maglom,
nema polet epske sutrašnjice koja netaknuta
čeka, umivana nadom.
On priliči više oštroj pljusci iz nenada,
događaju naglom,
tko halom mu zakroči prenut će ga zebnja
da zakroči Hadom.
No ista ona vatra što u ambisu prokletnike pali
blažene pročišćuje i kupa,
a ljepota svijeta čini se da najviše sjaji
upravo na njegovu dnu.
Stoga, život mukom uči da se cjelovitost
najčešće u svijetu javlja kao rupa,
a stvarnost da se najbolje vidjeti umije
u duboku, crnu snu.
***
Žar buktinje Parnasa kao vrh šibice tinja.
Oluja uzvišena poput kišice rominja.
Ni blizu tog da umjetnosti ne mogu bit lijepe
al' ipak čini se: slijepci slijepo vode slijepe.
Iz golemoga mora sitan otočić izranja,
a sred to malo zemlje raste stabljika još manja.
Daleko od tog da vrhunci njeni duh ne krijepe,
al' ipak čini se: slijepci slijepo vode slijepe.
Orijaška stremljenja na tanak se papir skupe.
Gdje zlatom plašt je vezen otkriva najveće rupe.
Makar u stropu vremena probi neke procjepe,
proviriv kroz njih, još uvijek, slijepci vode slijepe.
Genij sisan iz bitka želi se gostit svemirom.
Glazbu planeta halapljivac pika malom lirom.
A život, škrta nepreglednost, zjapi poput stepe
dok kaplji nektra bjesomučno slijepci vode slijepe.
Žar buktinje Parnasa kao vrh šibice tinja.
Oluja uzvišena poput kišice rominja.
Parnas je dogorio, svijetu pepeo svoj tepe,
a mutna blata konačno slijepce slijepcim'slijepe.
***
Glasnim vjetrom, nebeskim i krasnim,
Rasprših se k'o pijesak na dini.
Beskrajima mirisnim i rasnim,
Proputovah u svojoj nutrini.
Držao sam sve potpuno jasnim,
Ili mi se to tek samo čini?
Čeznutljivo, u satima kasnim,
Topih se polako u dubini.
Zaborava stijeg obrušio se sasvim,
Povrh mojih misli o tišini.
Kada, kako, koliko il' sa kim
Stajao sam na života bini?
Držah do sad sve potpuno jasnim,
Ali nestah k'o pijesak na dini,
Čeznutljivo, u satima kasnim,
Zadnjim plesom, na života bini.
***
Hvale svake za vas proljetne su kiše,
Duša moja zaslugama vašim lakše diše.
Radost tebi blago treperavo lišće
Tvoj blagoslov meki srce moje išče!
Tebi hvala vjetre, ljubavniče sviju,
Nježni prsti tvoji pramene mi viju.
Kličem tebi svode pod kojim sve se kreće,
A tebe slaveć' tako, opet slavim nešto veće.
Bože! Sebe dajem k'o žrtvu paljenicu
Jer odveć ja izgorih nazočan Tvojemu licu,
A kad iščeznem sasvim sa ploče Vasione,
Nosit će me sve te stvari i pamtit će me samo one
***
Kad se novi čovječuljak
iz utrobe otkrije
jede se i pije, jede se i pije
i
Kad se iznemogli patnik
zemljici privije
jede se i pije, jede se i pije.