Izdigoh se iz preteške močvare,
gdje sve prašume davne nađoše svoj odraz.
Iznikoh iz presječenog repa punoglavca, na umoru.
U vječnom klinču sa izlapljelim suncem,
preplakanih kostiju crvenim kišama,
ispunjene dijafragme zagađenim zrakom,
plešem vječnost – samo za trenutak.
Sada, kad je moj lik promijenio beskonačnost izraza,
svima sam voljna pokloniti
te predivne balone od sapunice.
To je najviše što od sebe mogu dati.
Onu prošlu, ustajalu vječnost za sad dajem,
i znam koliko vječnosti umire i rađa se u meni –
svakodnevno ih poklanjam predmetima i onoj prirodi što ne govori.
Bogat sam ja insan.
Bogat, koliko svako od vas može potonuti u siromaštvo.
NULA
Skini sada glavu.
Okači je o granu.
Izaberi masku
i ljuljaj se.
Izađi iz sebe, pokloni se rulji,
zaborav nađi tamo gdje ga nema.
Oprosti sam sebe i ponovo ruši
jer ograda leži među krošnjama.
Skini sada srce.
Zašerafi ga na Sunce.
Pokloni, voli,
Bez sebe.
Zato si Luda, koračaš sam svijetom.
Tvoj broj je nula - okreni se.
U sebi nosiš sve čarobnjake,
slobodno umri - novo Sunce rađa te.