''uvijek ćemo imati Sarajevo''
kažeš sa cigaretom u uglovima usana
na kojoj se nakuplja debeo sloj pepela
(molim te da ga otreseš)
i odsjajem pakla u očima
ne mogu zaboraviti tvoj osmijeh
i samo se ponekad sjetim razloga
zbog kojeg sam zamijenila zemlju za oblake
ti si mračna strana moje postelje
koju se ne usuđujem dotaknuti
ti si misao na vrhu jezika
i vino u mojoj čaši
ako poželiš, bit ću zatrovana
mecima, nikotinom
kancerogenom opijenošću zaljubljenosti
ti si ljetna doza antidepresiva
i žudim za još
još
još
prazne utrobe i praznih očiju
tijela savijenog u luk
još suviše mladog za ovakvu patnju
grudi bez vazduha
i neoštećenih žila
čudnovato čednih
čekam na urlik vukova
da mi jave sadržaj tvoje želje
i tek sada shvaćam bol
svih onih grešnika
sa kojima bih stajala u vrsti
u trenutku kada nam objave
da je prvi okus zadovoljstva
zapravo
osuda
FILM NOIR
zamislite dvoje filmskih glumaca
i scenu koja nije filmska:
ona ne može zaspati u njegovom naručju
a on joj ne može reći da je voli
samo joj, možda,
može ponekad reći da je obožava u nekom trenutku
što ona ne shvata ozbiljno
i voljela bi
objasniti mu
šta znači afekt
i da se obožavati mogu i komadi kamena
precizno izvajani
poput njegovog srca
kome je vajar dao život
i volju
da zakuca kada želi
i za koga želi
a onda prestane
voljela bi
objasniti mu
da ljubav
možda nije crno-bijela
kao scena noći koja ih okružuje
ali da
voljeti nekoga
znači
voljeti ga u svakom trenutku
dok god se traka odmotava
ponekad i nakon završetka.
SJENE BOJE SLONOVAČE
drhtaj jutra
pružam zrake umornih svitanja
i pravim krila od sopstvene krvi
i perja
prosutog iz jastuka
pokidanih tvojim ugrizima
ožiljak tvoje ruke se stapa sa mojim čelom
i uzdišu stare fotografije
pod naslagama prašine
nad mekim konturama
mog samrtničkog lica
hranim se pukotinama u oblacima i živim na lišću od kreča
i crtam oblike sunca
prozirnošću
po lomnim kostima svoga tijela
zovem te
da ispereš bjelinu
jednostavnim dodirom
na dnu moga vrata
pred mojim očima
kupole soli trepere
ta napuštena djeca okrutne majke
rasplinute
pod težinom jutarnje rose
hladnoća je misao koja razbija tišinu
i moje srce probodeno noktima
položeno na srebrni poslužavnik očaja
smrt i bezdan
svjetlost
šuštaj
još dišem.
osjećam, ležiš pored mene
tvoj osmijeh je mutna linija na iscrtanom papiru
ljubiš mi trepavice i uvjeravaš me da postojim.
opori mirisi izvlače dušu ispod moje odjeće
a vatra je snježna
i ima okus sjećanja
predajem joj se.
moja blijeda silueta nestaje sa njom
u ogromnoj poplavi bez ijedne arke
negdje
unutar
tebe
(ako sam ja prstohvat snijega
i potreban mi je samo
dlan
da me zagrije
reci mi
zašto onda
kiša neprestano pada
i stvara rupe u mome tijelu
zagnojene posjekotinama od milovanja
kao da bi voljela
da je
na mom mjestu?)
POSTAJANJE ANĐELOM
oduvijek sam čekala vozove na pogrešnim stanicama, i onda –
bum! – grom i pakao, srebrne munje
zima je i radio javlja da će opet biti rata
i da plavi džemperi više nisu fashionable
sve u jednom dahu, kao da ga progoni
neka ogromna aždaja vremena
iako aždaje ne postoje – naučila sam to od tete u vrtiću
koja se skandalizovala kad sam je upitala za glasove u mojoj glavi
ali sada se pitam da li je to potpuna istina – kao i
voz kojeg čekam da iziđe iz ove goleme rupe
i othrvavam se iskušenju da mu poletim u susret
jer svi znaju da su mašinovođe zapravo anđeli
i da je boja njihovog čelika čista ambrozija
iako nisam spavala mjesecima, još to prepoznajem
zapravo se pomalo osjećam loše, kao da lelujam
loš trip u jeftinom horroru
nazvan ''moj život'', Sardinija i Korzika
su mi u glavi, i ne znam zašto, ali uvijek sam željela živjeti tamo
okupana izmaglicom narandžaste;
boje oplakuju moju kosu i zima je napolju, a ja sam bez odjeće
na užurbanoj stanici pogrešnog voza
prekrivena vlatima trave i svojom prvom pjesmom
za koju jedinu držim da je dobra –
očekujem da odem u raj jer stojim na minus dvjesto sedamdeset i tri zarez petnaest
rekli su mi da su mi krila negdje zagubljena u FedEx-u
pa se bavim materinstvom dok ne stignu
uzgajam to zdravlje i povoljno ga prodajem
nastojim biti fer – anđeli i mašinovođe su vjerovatno fer
pogotovo kada im ljudi nude svoj džemper – neka, hvala, ja bih ipak plavi
bez obzira na sav prêt-à-porter i gluposti sa razglasa
nije mi hladno i ja bih da me ostavite na miru, s'il vous plaît
imam važnog posla
poklanjam ljudima štambilje sa natpisom ''beznadežan''
da si ga svi uklešemo na čelo
barem dok ne stigne moj voz sa krilima
a kad se to desi
pitam se –
hoću li postati anđeo
ili mašinovođa?
ROMANSA
svirao je saksofon
pod nebeskim akvarelom svih nijansi crne
u starom jazz klubu
prelazila sam granice
sna i jave
odjevena u dim cigareta
prsti
crni od žudnje
birali su brojeve usnulih centala
i gušili njihova grla pokretom jagodice
(san)
ja sam kod kuće, ja sam tamo
moje biće leluja iza ogledala
i drži zaboravljene žurnale
(pucanj)
komadići stakla lete pred moja stopala
i klanjaju mi se
stvoriteljici haosa,
božici razaranja.
krv pada na moje bijele papuče
(udisaj)
pjesnikinja je dim, kažem
ona pluta i okreće se u zraku
ona je u saksofonu
ona je taj drhtaj koji pulsira mojim grudima
kad te čujem
ona je početak,
ona je kraj.
sredine nema.
na pragu sam
nje
i ništavila
titram na ivici
isključila sam mogućnost
isključivanja uma.
ne znam misliti. ne umijem te prepoznati.
tvoja kosa
je nešto gušća nego prije
ali ja to ne bih trebala znati
dolaziš
u moje amnezijačke snove
zaboravljam
prešli smo davno te rijeke
vidim te na javi
i grlim tu sliku
jer ti si ostarjeli saksofonista, a pjesnikinja je dim
a ja sam cigareta iz koje se ona izvija