Znam, možda nekada i suviše tražim
dopusti mi, molim te, da zavirim
u odaje tvoje svojim izaslanikom
koji nestrpljivo čeka da ga primiš.
Pristojan je vjeruj mi
jer sam ga ja tome učio
da cilj ne opravdava sredstva
nego da je dostojanstvenost vrlina prava
Zato, bez ustezanja, primi ga
Otvori vrata odaja svojih
uživat ćeš i ti dajući gostoprimstvo
i poželjet ćeš da nikada ne izađe.
ČOVJEČE, SJETI SE…
Čovječe, sjeti se da si od zemlje stvoren
da si bio ništa prije nego što si rođen
i da ćeš opet u zemlji prah postati.
Čovječe, šta te ponukalo
da se odrekneš dostojanstva Bogom data,
okrenuvši leđa Stvoritelju?
Čovječe, uspravi se i sjeti da si čovjek,
budi dostojan amaneta koje ti je Bog dao,
sjeti se nagrade koju je On obećao
onima koji preporučuju istinu i strpljenje,
a nemir, strah i strašnu kaznu
onima koji su se strastima svojim predali.
Čovječe, uspio si se u zrak vinuti,
da se brzo i udobno voziš,
mrtve do određenog roka u životu držiš,
ratove pokrećeš, Božije blagodati ubireš.
Zašto dopuštaš da ti oholost i samoljublje
u životu vodilja budu?
Čovječe, koliko god mislio da si savršen,
moraš jesti, piti i nečist izbacivati,
ne miješaj se u Božije uskraćujući tuđe pravo
da bi dobio ono što misliš da je vrijedno.
Čovječe, ne zanosi se.
Sve što vidiš i misliš da si stvorio,
znaj da ćeš ostaviti.
Čovječe, koliko još žrtava, nasilja i nemira treba
da bi shvatio da je svaki put, pravac ili poredak,
pa bio on i novi svjetski,
ako se gradi na tuđoj ne volji, zlostavljanju i ubijanju,
osuđen na propast i teško njegovim sljedbenicima.
Čovječe, dobro znaš da su imeci i životi prolazni,
a da je u dobročinstvu spas na oba svijeta.
Spusti svoje lice na tlo i reci: Oprasti mi, Bože!
Bog voli one koji se često peru i mnogo kaju.
Čovječe, znaj da je Zemlja stanište
svih stvorenja Božijih.
Zato, ne remeti red na Zemlji kad red postoji.
SLOBODA DUŠE
Upitah se, gdje će duša?
Kad ponesu tabut moj.
Dal* nas Allah i tad kuša,
Hoćul’ dobit’, Bože, rahmet i bereket Tvoj?
Kad umre, dal čovjek nestaje?
Dal’ je smrt sloboda duše?
I kad zađe, sunce ostaje,
Smrću samo bedemi se ruše.
Daje Allah kišu sa nebesa,
I da iz zemlje sve niče.
U to ne vjeruje samo blesa,
A trebao bi jer i mene se tiče.
Kad čovjeka u zemlju polože,
Bez ičega je do gole kože.
Kako, onda, i sumnjati se može,
To se pitam, dragi Bože,
Da od zrna čovjekova
Oživjeti Ti ne možeš?
Svako zrno što se posije
Kada Bog odredi,
Nikne, prije ili poslije.
ARAP
Doš'o arap.
Kažu da je iz Maroka.
Liječi, ali po svemu sudeći,
ko i malo znanja ima, prije će biti
da još više bolesne u zabludu dovodi.
A koga to liječi i kako?
Svakodnevno dolazi svijet u Zetru
onda on izvodi nekakvu seansu, nekog priziva,
pa nakon toga svijet kupuje nekakvu vodu
na koju je on opet nekakvom seansom uticao
pa ljudi piju i tako se tobože lijeće.
Jah, svašta.
A prilikom seanse rukama napravi piramidu
i kao pušta energiju.
Ma meni lići koda ga je sam dedždžal školovao.
Šta kažu učeni na to?
Kažu da je hafiz, da zna božiju knjigu napamet.
Da vjeruje u Allaha i Sudnji dan.
Da spominje Allahovo ime dok liječi.
Ma pusti šta narod kaže, šta kažu učeni?
Ako ćemo pravo i šejtan vjeruje u Boga
i ne poriče ga, ali mu iz oholosti svoje prkosi.
Znaš, meni sve to liči na nekakvu scenu iz filmova.
Iskreno mislio sam da se ovako nešto
samo u filmovima može vidjeti.
Al da je ovaj napaćeni narod ovoliko sujevjeran
ni u snu nisam mogao zamisliti.
Ali na žalost imao sam pogrešno mišljenje.
To što u zabludu mase odvodi i odgovara.
Kome? To i tice na granama znaju.
I nesmeta što je arap i neće završiti
na Gvantanamu ni u centru za azilante
niti će biti protjeran u Maroko.
Bez obzira što svojim postupcima štetu nanosi
veću nego li jedan arap koji je boravio i
kojeg su osudili za terorizam.
I što baš sada, u izbornoj godini i za vrijeme izbora...?
I što baš u Sarajevu u Zetri...?
I što baš bosanskim napaćenim muslimanima...?
Koji su, iskreno sudeći, po postupcima njihovim,
najzdraviji i nikome ne žele nauditi,
nego se baš njima naudilo i želi još, malo je bilo...
Malo je i to, nego i žrtve silovanja diraju...
Ali o tom drugom prilikom...
Znam jedno, da teško onome ko se obrati,
Onome ko svojata, nešto što nije njegovo...
SNAGA UMA
Zavist...
Šta je u stvari zavist?
Dal’ je to odraz naše snage ili slabosti?
Često, zavisno od nas samih,
kako je koristimo,
tako nam se i ona predstavlja.
Jer ona je tu i imamo je pri sebi.
Ako zavidimo nekome na:
znanju, imetku, ugledu…
jer to što je pri njemu
koristi i troši na ispravnom putu,
koristeći tako i sebi i drugima
sa željom da i od nas drugi koristi imaju,
svoje junaštvo, snagu i ljudskost budimo.
Ali, ako su nam ogovaranje ili
ne daj Bože potvora proizišli iz zavisti,
onada je to odraz slabosti i kukavičluka.
I jadni i bijedni smo li tada.
Koliki je grijeh ogovarati druge?
Dopustiti jeziku da tako olako iznosi
nešto u što često nismo ni sigurni.
A i da smo sigurni u ono što govorimo,
jeli lijepo od nas?
Govoriti o nekome nešto
Što on nebi želio da se zna.
Zato...
Po svemu sudeći snaga uma
se najviše jezikom mjeri.
I koliko možemo jezik kontrolisati
toliko smo i snažni...
ŽENA...
Kako je razumjeti a ne povrijediti?
Kako da prema njoj ophodimo,
a da se se uzoholimo?
Kako da joj pružimo šta želi,
Kada svoje želje i potrebe
U prvi plan stavljamo.
Zar cvijetu nije dovoljno samo
Da ga pazimo, snjim razgovaramo
Od vjetra i oluje čuvamo
Povremeno zaljevamo
Pa će biti lijep i mirisat će.
Kada je pjesnici opisuju, pretjeruju
Kada je muškarci ogovaraju, lažu.
Kada je iskreni poštuju, pogriješe.
Zaista kako da joj pružimo šansu
Da prirodnost svoju ispolji
Da opušteno ljubav uzvrati
Da se zapostavljena ne osjeti.
Lijepo je u knjizi opisana
Kada je rečeno da je poput rebra kriva
I da je na vrhu najkrivlja
I da ako je pokušamo ispraviti, slomit ćemo je
A ako pustimo, osta kriva
A ako se znadnemo služiti njome, služit će nam-
Neki će reči da je grubo i nepošteno
Da joj se krivica pripisuje
I da je stvorena da služi
Taj neshvata onda prirodu žene koju joj je Bog odredio.
I da je najsretnija kada uspijemo
Da joj prirodnost njenu probudimo
I prema njoj kao prema cvijetu ophodimo
Jer i cvijet bi uveho
Da mu se pažnja potrebna ne pruži
Zato žena, kao amanet, od boga dat
Ne smije čovjek iznevjeriti...