Rasla si u šarenom vrtu ruža,
sama među svim tim ljepotama,
no ipak ti se pogled iznad oblaka pruža
i oči ti sjaje i kad je svuda tama.
Mirisom svojim čuvala si tajne,
djevojkama živce do ludila dovodila,
a ni zvijede ne bi bila onako sjajne
kad bi ti noć vani provodila.
A ja, ja sam bio samo kalem
na pupoljku tvog srca podno grudi,
k'o trn u koži, isuviše malen,
neuspješno nakalemljen zbog stranih ljudi.
Nisam dobijao potrebnu hranu
koju je proizvodila ljubav tvoja,
a takvi kalemi uvijek odpadnu,
što je na kraju bila i sudbina moja.
Zabavljao sam se sa drugim ružama,
dok sam u noćima tražio tvoj pogled.
Iako sam znao da toplina nije sa nama
mogao sam lagati sebe unedogled.
Na kraju, ipak jedno bih uvijek znao,
jer ja sam taj kalem usamljen,
što je osušen na zemlju pao samo zato jer je bio neuspješno nakalemljen.
KAD ODEM DA ODEM
Ne, nisam stao
da bih pao
da bih ostavio sve,
čuo sam samo kako oluje sijevaju.
Mrak u sobi
bitku dobi
da bi ostavio sne,
pustio neka sada sami pjevaju.
Ove ruke
pune muke
i dukat bi dale,
samo kad bi mogle same da se isčupaju.
Nek je blam
nek je sram
ali nije za anale
ako se jedne grudi sad uspavaju.
Kad odem da odem...
kad odem na bal.
Kad odem da odem...
kad odem na žal.
Nisam stao
da bih pao
da bih ostavio sve,
čuo sam samo kako zime šapuću.
Čuo muk
čuo zvuk,
kaže ostavi sve sne
s prvi vjetrom svaki dan otpuhat ću.
Gusti mrak
stari znak
da bi prikazao kraj,
spustio se da stavi sve duše u istu postelju.
U taj čas
zadnji glas
da bih uzviknuo znaj...
nemam želju za svoju želju posljednju.
Kad odem da odem...
kad odem u ram.
Kad odem da odem...kad odem u hram.
FRULA OD PAPIRA
Kažu sviraš na fruli od papira.
Par kapi tinte i pero u ruci.
Kažu da tvoja frula u srce dira,
kad iz njene dubine izviru zvuci.
Čuo sam da papir kod tebe ima čarobnu moć
pa kad mu podariš pjesmu uznemiri se zrak.
Čuo sam da frula od papira dan pretvara u noć,
da po potrebi svjetlost nekad ispušta i mrak.
Kažu da tvoja frula od papira
pred očima čovjeka izaziva strepnju,
kažu da papir čudnom notom svira
i da ta nota budi čežnju.
Čuo sam jedne noći kad su slavuji zaspali
kako se noć pretvara u čaroban dan.
Čuo sam frulu od papira kad žicu opali,
pa pusti zvuk, pa pusti magiju…pozove san.
GDJE JE TAJ KAMEN
Budi me sinoć mali dobroćudni zvuk...
Moj šapat vjetrića
Dodir malih prstića...
Usnice pjev...
Za moj novi mirni dan...
I ponovni san neodsanjan.
Budi me još i njena vlas mirisna
Kao iz jata ptica
Usamljena izbjeglica
Niz lice mi...prah neki nanosi...
U nove snove odnosi.
Gdje je taj kamen pao, na kom je slomljena?
Da l' ga je neko tu nekada bacio?
Gdje se to spotakla moja voljena?
Da l' je on nekome nešto značio?
Gdje je taj kamen pao, kraj kojih puteva?
Da l' mi je noga njima nekada kročila?
Gdje li je karta bila, opasnih krajeva?
Koja joj li je sudbina život skratila...da znam?
Budit će, mene opet, miris trešanja..
Drvena mala klupa
Gdje smo sjedili skupa.
Na proplanku... pogled ka daljinama
Gdje smo sanjali o nama.
Gledam sad sanduk, crn, cvijećem ukrašen...
Pogledi besmislica
Nekih čudnih lica.
Malena slika...tvoje kose ispletene
Da se u srce utisne.
Gdje je taj kamen pao, nakon kojih krivina?
Da l' je nad njime neko kasnije plakao?
Što ga je voda donijela, sa kojih planina?
Iz koje li je stijene niko i tu se nasukao?
Ti si vječno snila, a mene si budila.
Ostala je ipak jedna priča cijela.
Ovi me snovi dovode do ludila.
Kad li ću opet leći kraj tvoga tijela...da znam?
ČAMIT ĆE VRIJEME
Čamilo je vrijeme, smucajući se po ćoškovima svijeta,
Sanjali su ljudi snove, pričali priče, pjevali ljepotu.
A ja sam počeo živjeti ples pčele i jednog cvijeta.
Draga, postala si nešto što su sutra više nego sada,
U mintama ćutnje ja čujem tvoj glas,
Nisam kao veći dio muškog dijela grada
Okretao se da osmotrim tvoj vitki stas,
Ja sam slušao dušu tvoju kao melodiju sa radija,
Ja sam gledao oči, gledao onu ljepotu što si krila.
Sad je i zvuk tvog glasa postao melodija,
Sada sam nasmijan kada si ti nasmijana
A kad je vrijeme tmurno, ipak sunce sija
Jer se ti nađeš tu, kao onda prije par dana.
Ljepoto, i san je potpuniji postao,
I srce je ritam promjenilo,
Opet je sanjar pjesnikom postao,
Opet je negdje napisao „Moje milo“.
Čamit će vrijeme i dalje, smucati se po ćoškovima svijeta,
Sanjat će ljudi druge snove, pričati druge priče, pjevati istu ljepotu
A ja, ja ću biti fotograf jednog čitavog planeta.