pričala mi drvena klupa
u parku
da se ne plaši
truljenja
crva
toksičnih kiša
koliko hemoroida mladih
pjesnika
U NOVOJ BOSANSKOJ KAFANI
Pijemo peto pivo, sjedimo i šutimo.
Nemamo nikakvih ambicija da bismo razgovarali.
Više nas ne zanima fudbal,
ne interesuje nas ko izdaje novi album,
politika u svijetu nas ne zanima...
Prema ženama nemamo afiniteta, odavno;
o seksu nikada nismo ni pričali.
Pare nas ne dotiču (mi njih još manje).
Pozitivne energije smo se odrekli,
ponosimo se time (indirektno).
Jedni druge više ne zanimamo,
i time se ponosimo (uglavnom).
Ni sami sebe više ne razumijemo;
preponosni smo da bismo se i ponosili.
Svejedno nam je i za godine koje lete,
da li je noć ili možda dan, četvrtak ili nedjelja,
i koji je, uopšte, datum...
A život?
E, njega zaboli za nas.
CVIJEĆE ZLA I HERBARIJUM ZA LJEKOVITE TRAVE
Objasnite djeci da zakoni prirode ne važe u društvu. Ne pravite
indigo-djecu, biće vam zahvalna kad odrastu. U slavu
Nejednakosti, u čast Drugosti. U ognju ludosti. Nemojte, molim vas!
Učite ih poeziji, zakoni gravitacije traže previše: ne teže sve
odrubljene glave ka tlu.
Ne lažite djecu da je trava samo rosna i zelena. Trava je suha,
žuta, natopljena krvlju, hrana za goveda i ovce. Travu jedu
ponekad i ljudi. Trava je zdrava. Trava je lijek. Trava je snop,
trenutni plamen, trava je mrak, trava je plastična, trava je
umjetna, travnata umjetnost. Ona ne raste samo po livadama.
Raste na dnu mora, duboko u mulju. Raste u srcu. Raste na
plućima. Trava raste i po kućama, po zidovima, po stadionima,
po snovima, po slikama, po sjećanju, po zaboravu. Ona je plava.
Ona je prljava. Ona je puna zmija.
Ne pričajte im da je cvijeće samo bajno i mirisno. Cvijeće trune i
truje po sobama. Cvijeće laže kad se poklanja. (Ja ipak dajem
cvijeće svojoj djevojci.) Cvijeće gnoji njive. Cvijeće doji muhe.
Cvijeće obara učenike na ispitima. Ko čuva cvijeće u knjigama?
Cvijeće je žalosno i pakosno. Nepar i par. Za svadbu i sahranu.
Cvijeće plete vijenac. Čovjek počiva u miru. Cvijeće pere noge.
Cvijeće puši lulu. Cvijeće golica mrtvaca po tabanima.
ONA
Zaurlao košmar nedjeljnim jutrom,
ja se ne budim.
Privezan sam za svoje nebo
(možda i nisam lud)
i nije me stid
ove tame.
Nadam se da razumiješ
kad stenjem nad tobom
istresajući u tebe sav svoj bol,
poput očajnika što govori laž.
Očaj je naš putokaz.
Ne vidim kraj.
Sami smo u zvjerskom svijetu.
Sami, dadiljo, ženo, krvnice, pokajnice, rugobo,
sestro, ljubavnice, prokletnice, izdajice,
pjesmo moja.
ONE
Šta će mi moja poezija
Ne treba ni vama
Ionako poeziju vole samo
Oni koji je pišu ili oni
Koji pokušavaju da je pišu
Poezijo, ti slaviš riječ
A to je jedino što može
Preživjeti holokaust vremena
Jednog dana bićeš moja
Postapokaliptična
Traumatična
Alternativna
Pseudomodernistička
Zabačena
Ispovijest prošlog vremena
Pa ću te ja čitati
Nesretnice
Nesuđena pratiljo
Ljubavi
ODUSTAJEM
Ne čitam više poeziju. Sada je jedem, gutam je doslovno, opštim joj
sa matericom, sve njene riječi i rečenice duge poput slonovih crijeva,
žderem je dok mi ne počne izlaziti na ušne školjke. Sada je pijem, opijam se
njome, oblokavam se do poetsko-alkoholnog delirijuma. Pušim je, od papira
motam cigarete, rolam velike post-modernističke džointe, pripaljujem,
odbijam guste oblake dima, sistematski gnojim životinju sa klještima na
lijevom plućnom krilu. Sve ja to zbog tebe - Poezijo Majko. Sestrice, starija
sestro.
Oni koji me gledaju misle da sam poludio. Da sam izgubljen. Oni koji me
čitaju lažu da me razumiju. Oni koji me razumiju - plaše se saznanja. Mene ne
dotiču njihova mediokritetska načela i principi. Ne osvrćem se, prevodim
svoje nenapisane pjesme na eskimski. Jednom ću ih, te prevode, odnijeti na
daleki sjever i ondje ih čitati pingvinima, lovcima na tuljane, polarnim medvjedima...
Poezija mi je danas, jučer i sutra. Poezija mi je doručak, ručak i večera. Poezija
mi je žena, a žene s kojoma sam se vezivao u ljubavnim čvorovima
su zbog toga nerijetko bile ljubomorne. Svjestan sam svojih slabosti i mana.
Uvijek prešutim ono važno. Poezija je Krv. Poezija je I.S.K.O.N. Poezija je
bijela tišina između stihova, prazan prostor između strofa.
_____________________________________________
Knjige koje neću nikada čitati.
Pjesme koje neću nikada napisati.
Događaji koji se bez mene odvijaju.
Razgovori u kojima ni šutnjom ne sudjelujem.
Izložbe... Pozorišne predstave... Pjesničke večeri... Književne promocije...
Posustajem. Odustajem. Odričem se svoje poezije.