Pesnik je Božji glasnik, muze mu bit otkaju,
od zlatonosne niti upredaju mu halje.
On kao svetionik, zažaren u svom sjaju,
iskričave plamičke kroz mrklu noćcu šalje.
Erato ga obuzme, nadumom zašapuće,
i tada ko u transu, reči s usana klize.
Čim se vreme odroni, iznikne trnac - pruće,
što pesnikovo lice smrtnim zupcima grize.
Na kraju, kad dah splasne, i klone ruka kruta,
pesnikov duh se zreli u zvezdarje premetne,
gde izmeđ` galaksija svetlarje Božje sretne,
tu pesnikova mis`o već vekovečna pluta.
Rasplamsaju se reči, vasiona talasa,
a pesma blažna himna, zavatrenoga glasa!
PESMA
Pesma je kao žena i vešta ljubavnica,
Čija sjajna lepota nastane kretom dleta,
Bezbroj jezika znade, ima sijaset lica,
Obnažena i krhka, a zlom magijom kleta.
Nju zanosnu i dičnu oblažu tople opne,
U duši se nesreća i svaka tuga skriva,
Ali se zasrebrena, kroz zvezdani bles propne,
Gde se niz bujna nedra topložarje preliva.
Kažu da je lepota u suštini tek sama,
I da je odbačena od grotesknoga sveta,
Pa tako Pesmu – divu, neverstvo često slama,
Usplahireno srce crnom ružom zacveta.
A pesma treperava, uzvišena je dovek,
Lepotu joj isisa zla zver, ponekad čovek!
SMRT MAJKE
Na samrti je majka, grč i bolest je stere,
u hladnoj posteljini klonu joj bleda glava.
Kraj uzglavlja plam sveće lice od bola spere,
a ona krotka, tiha, kopni i mirno spava.
Tek nekad joj se oči potamnele ovlaže,
kad pogleda u mene, kao da bićem žezne,
dok moje ruke dršću, niz lice je zablaže,
već srce krto, lomno, u neprebol ogrezne.
I stisnu me za ruku, to poslednji dah hvata,
ko da u njenom grlu zastade leden kamen,
a onda njenu dušu spazih sred zlatnog jata,
gde anđeli joj žare topli očinji plamen.
Viđao sam je posle...kraj kuće kako šeće...
u svetlosnoj odori kočijom nebnom sleće!
VOĆNjAK
Mlada, mekana trava, probija se i niče,
iz omekšale zemlje, mirisne i pitome.
Na prizore Edenske voćnjaci već zaliče,
gde se od bujnog roda tanane krošnje lome.
Kroz žile jabučara i plodonosnih šljiva,
slatkasti i lepljivi sokovi svud zavrve,
a sred panjeva trulih sijaset gustih gljiva,
što nakon tople kiše obrane budu prve.
Voćnjacima zašumi izdašno blagodarje,
iz svakog goda, kore, lik Bogomajke sija,
a pred zorenje blažno, kad kapne svetlozarje,
sitna iskra života uz blagoslov zaklija.
Čim voćnjaci napupe slatkougodnim plodom,
Rosište žeđ zatoli zakapljičenom vodom!
NAŠE NOĆI
Mrklina je pala tiho, prašnjavim sokakom pustim,
ćuk je zaćutao krikom, pod mrakom teškim i gustim.
U bujne lipove krošnje vetrova svirka zavukla,
i sova prhnuvši krilom, sleđenim krikom zamukla.
S neba je kapala tama, po kućama, dvorištima,
i glas je već promukao od laveža ljutim psima.
Niz krovove mrke klize senke nebeskih stvorenja,
dok vatra u ognjištima oblike plamene menja.
Večeras ljudi buncaju, u glavi im je snovilje,
i po oblacima rosnim beru lekovito bilje.
Samo u snevanju mogu da dotaknu krhke nade,
a zemljom se i njivama mehuri krvi ugrade.
Jednom, kad vreme ustrepti, duša skine košuljice,
pokidaju se tanane, pređe i životne žice!
VODENICA
Vodenički se kamen okreće hitro - živo,
čeketalo skakuće, žitarica se melje,
i svuda se raspline raspršujuće mlivo,
dok vodeničar kolac pred noćnom jezom delje.
Davna vremena prašna, tu vile kolo vode,
kraj reke i padine smilje i travu gaze.
Aveti i demoni stravu zlobnu rasplode,
pohodeći utrine, čaire i bogaze.
A kada tama stupi i reka usplahiri,
čudni krici i jeka iz vodenice bruje,
od straha kosa bledi, čim zaskoče vampiri,
što zadah im nečastiv brašno sićušno truje.
S prvim grananjem zore i zlodusi zaminu,
samo žrvanj kovitla, rasparajuć` tišinu!
PENELOPA I ODISEJ
Penelopa samuje, pokorni život vodi,
dok hrabri muž, Odisej, u Trojanski rat kreće.
Dvadeset godina zlih on pustahijom brodi,
a ona iščekuje, sto prosaca zameće.
Odana, mudroumna, sa sinom Telemahom,
tihuje u palati, uz nadu da muž je živ.
Snatri da će je opet maziti nežnim dahom...
i u potonjem trenu, pred nju banu prosjak siv.
To po liku i snazi beše Odisej vrli,
prerušen, rezom mača, sve prosce redom satre,
pa dražnu Penelopu, u opčinjenju zgrli,
nad njima tad zasjaše iskre ljubavne vatre.
Na Itaki večni plam...Odisej, Penelopa,
još se tragovi vide njezinih vernih stopa!
SONET BODLERU
Žana Dival čami, ta Crna Venera,
rastače ti bolest mozak na deliće.
Litija Satani dušu ti upliće,
molitvama tamnim, razmrvi se vera.
Ti živeo pesmom silnog Albatrosa,
veliki, uzvišen, a lomljen i gušen,
i baš kao džin taj, grozno si porušen,
od kosmičkog vrha, do trulog patosa.
Radosni si mrtvac, sebi kop`o raku,
pokraj koje niču ti cvetovi crni.
Nozdrve, vilica, očna srž utrni,
pred smrtnim mirisom, zgrušanim u mraku.
Skamenjen, poželiš koren cveća zlobnog,
Monparnas, tlo smrzlo, pritislo te kobnog!
ZUJ MISLI
Život kao zmija košuljicu svlači,
kožni trag okači na rečne belutke.
Vremenska spirala u vir me uvlači,
sloj duše razvlači, što zamire ćutke.
Zagasio jata vrelih zvezda bezbroj,
i moj životni poj sliči himni smrti.
Ove misli su zuj, to je nesnosan roj,
u glavi mi je boj, oštricama vrti.
Minut se na minut slaže kao cigla,
usijana ringla pritisla sa neba.
Haronova senka do praga mi stigla,
i skalp mi podigla iz kog jeza vreba.
Aheron, muk, tajac, vreme da se ćuti,
ja nem, pogled kruti, drugo nek se sluti...
JESENjINOVA SMRT
Lenjingrad, Angleter, hotel, ledna soba,
krv kaplje na papir, posečena ruka,
i u tridesetoj, zašto li se proba,
ukus smrti mesto balalajke zvuka?
Novi list večernji, utorak tek svanu,
sva zvona najave mrtvog Jesenjina.
Zabranili pesme, Ruse da obmanu,
i Konstantinovo mrkim suncem tinja.
A Benislavskaja Galina dolazi.
Vaganjkovsko groblje mladu je proguta.
Još ti teče reka, Oka, nadolazi,
i zalaju nekad, sedam psića, žuta.
Tri puta si sebi presecao vene,
zli jezici kažu, vandal, piće, žene...
LEDENI SONET
U kasnom decembru, kad led sve obuzme
lice se rascepi od silnoga mraza.
Osećaj samotni, zavejan prag, staza,
hladnoća me sebi nelagodno uzme.
Tišina, muk noći, samo sneg zaškripi,
usne mi oslika nesnosno modrilo
i osetim, dušo, srcem mi se slilo
to kristalno inje, što sipi li, sipi.
Baš tad te zatrebam, i poželim strasnu,
a plamičci noćas ne trepte već gasnu.
Sanjarenja su mi duboka k`o mora,
usnim da po njima plešu naše senke.
K`o na vetru njišu nizane evenke,
dok ih ne zaledi decembarska zora.
SONET UZVIŠENOJ
Nikada mi nećeš biti Mona Liza
jer osmeh ti više tajni zna da skriva.
Ona je tek slika, ti vrcava, živa
i duhom vijoriš, a nju crv nagriza.
Odu, ove reči, u sonetu nižem
u kom večno traješ, svetu nevidljiva.
Nek` ti biće mirno u rimi počiva,
tako mogu da te kroz večnost uzdižem.
Lebdiš, uzvišena, još si zagonetka
koju razotkrivam dok se klanjam zori.
Oslikanu vidim te u aurori,
lepota ti vuče nit iz prapočetka.
Glasovi iz usta tvojih, milozvučje,
primi me kad klonem u toplo naručje.