Večeras je tiho.
Svaka se kap osušila u meni,
U mojoj gnusnoj ostavštini.
Kao mrtvac sam zarobljena u jednoj sekundi, minuti,
U jednoj večeri.
Postadoh prostitutka svoje duše
Ona koja trči od hrama srca do hrama očiju
I koja neće da se skrasi.
U meni svaka iskra utihnula je.
Ti postao si moj očaj,
Moja lukava lisica,
Moja mačka sa devet života.
Ti što u slovo se pretvoriš
Na svaki moj pogled, moj dodir,
Ti što stvaraš očajnu bol,
Ti koji činiš da suza protrne pri padu niz prljavo mi lice,
Ostavi me kraj puta,
Jer večer je tiha
I večeras se bol najjače čuje.
Večeras zvijezde rano liježu.
Večeras smo samo nas dvoje
U mislima sudbine
Negdje daleko...
II.
... I spakujmo kofere, moje prljave ruke,
Jer prljava sam sva
Od traganja za onim što si ti
Jer te više nema.
Ti što isčupa mi se iz svake žive i mrtve ćelije,
Više mi dah ne osjećaš
Topao kao nekad,
Ti što stvori mi bol,
Tamo gdje nikad je nije bilo.
Ja nisam heroina tvoje krvi
Što teče ti venama
I puni srce punom duše.
Ostani sa mnom, moj rođeni grofe
I putuj sa mnom, vodi me
Prljavom mi rukom.
Pretvori me u groficu svoga srca
Onda kada me ne bude,
Kada lađe po mene dođu
I vatra plane u posljednjem trenu.
Tada stisni me,
Jer tuga više neće imati mjesta.
Samo tvoja slika za kraj i spokoj će doći.
III.
Ponekad poželiš suprotstaviti se vjetru
Pružiti mu ruke, dušu,
Ponuditi mu duh, sebe praznu,
Da te nosi u daljine koje se ne vide,
U nebesa bez straha,
U otmjena polja djevičanska.
Ponekad se poželiš smijati s poljskim cvijećem,
Pričati mu bajke iz prošlosti,
One iste koje su tebi pričali.
Ponekad, ah samo ponekad pomisliš,
Kako bi bilo da si rođen tijelom boljega duha
U sretnom sazviježđu, među zvijerima,
Onima koji vole da vole.
Ponekad poželiš probuditi se čist,
Bez grijeha i ne tražiti milost
Za svaku narednu sekundu grijeha.
Često, poželiš samo nju kraj sebe,
Tu osobu koja pogledom cjeliva,
Dodirom liječi, ljubavlju čisti
I postojanjem vraća na početak,
Onaj početak, sa zvijerima u sazviježđu...
IV.
Čekam te na tren,
A tren je dovijeka.
Čekam te na dan,
A dan je bez sunca.
Čekam te u san,
A sna nema.
I kada ne čekam te,
Ti doći ćeš,
Kao prije u suton pojavit se
I sunce na obzor natjerati
I svaki tren u dah pretvoriti
I svaku suzu sa lica skinuti
I bol iz srca izljubiti,
Jer bit ćeš tu dovijeka.
V.
Ostani večeras u mome snu
Nemoj bježati pred onim što desiti se neće
Dozvoli da moje misli te zapamte
Da u zaborav nikad mi ne pređeš
Dozvoli da moje te oči makar i u mraku zapamte
Izmami mi osmjeh na lice, usreći me.
Udahni ovaj dio svemira koji dišem i ja
Neka makar taj tračak, mrva ili nit beskonačnosti
Bude naš, moj i tvoj...
I neka ne bude nedorečenih rečenica
Između naših svjetova koji isti su, toliko slični
Da spojiti se ne mogu u životu, smrti, svemiru i beskonačnosti.
I zato te molim, ostani mi u snu, zažmiri
I dopusti mi da te ljubim, da te volim,
Da te cjelivam, da te činim i osjećam u srcu,
U rascjepkanoj duplji od ovog pepela kojeg će otpuhati vjetar
Onoga trenutka kada se probudim, otvorim oči i shvatim da te nema,
Nisi nikada ni bio niti ćeš ikada biti.
Zato molit ću nebesa da mi zatvore oči
Jer samo tad smo jedno, ja i ti i beskonačnost
Koja čeka samo na nas u mojim mislima, snovima,
U srcu koje će uvijek ponovno zaigrati.