Rođeni s grijehom.
Svaki dan u nama
Sve više raste,
Praveći od nas ono što ona želi.
U svakom trenutku je tu,
Kao majka, kao brat, sestra,
Otac, muž, žena.
Mržnja je uvijek tu,
Kao supružnici i u dobru i u zlu.
Mržnja posijana u svaku poru
Ove jadne,izmučene zemlje.
Mržnja ulazi u nas,
Kao naš najveći prijatelj,
Budi se s nama,
Živi s nama,
Umire s nama.
KRAJ
Diže se more,
Ruši se nebo.
Vjetrovi u tami
Odnose sve pred sobom.
Kraj nikad bliži nije bio.
Smrt dolazi na svoje
I odnosi sve što život imalo je.
Sve pogano raste
Iz zlom posijanih klica.
Brzinom svjetlosti
Odnosi sve što postojalo je.
Otrovno trnje ne dozvoljava opstanak.
Bolesni mozgovi uzimaju maha,
Trovanjem svojim
Sve dobro ostavljaju bez daha.
Uranjam u smrt.
Odnosi me tama.
Ništa manje zlo od ovog svijeta
U kojem živim sama.
LJUBAV
Svakim pogledom sve više osjećam te,
Svakim pogledom sve više nemam te.
Iz trenutka u trenutak
Gubim te sve više.
Sve mi je tako tiho,
Svakim trenom sve tiše i tiše.
U sjećanju mom živjet ćeš uvijek.
Ne brini se da ću te zaboraviti...
Moje će te srce čuvati zauvijek.
SJEĆANJE
Kako sada prihvatiti?
Kako se pomiriti s tim?
Kako živjeti s činjenicom
Da te više nema,
Da nisi ovdje,
Da te neću vidjeti,
Da te neću osjetiti?
Ne!
Pomiriti se ne mogu,
A prihvatiti nikad neću.
Uvijek ćeš biti tu,
Uvijek ću te gledati...
Uvijek ću te se,ljubavi,
Ja sjećati.
MRTVO PILE
Miris pečenog
preklanog tijela
male pernate ptice
širi se dolinom
gladnih stomaka
ljudi rumenih u licu,
s noževima u rukama
i prazninom u srcu.
Slinavi od želje
za mladim mrtvim tijelom
nekada živog bića.
Viljuškom nabadaju
njegovo jedro tijelo
sve do zadnjeg dijelića.
PONOVO
Po ko zna koji put
moje tijelo obuzima isti,
a svaki put stran
i drugačiji osjećaj
budeći sve što je zamrlo,
sve što se zaboravilo.
Treperim od pomisli,
smijem se od želje.
Ulaziš u mene sigurno
kao brod u svoju luku,
osjećam se bezbrižno
i sretno ti pružam ruku.
Trag u beskraju,
osjećaj u cvatu...
NE ZNAM
U tami dana dozivam tvoje ime
pokušavajući prodrijeti u svoje misl
i iz bušotina svoga mozga
izvaditi preostale dijelove,
koje ću možda moći iskoristiti
za neki sljedeći korak...
Možda naprijed, možda nazad.
U dubini glasa osjećam čežnju
za bolnim dodirom tvoje prljave ruke,
koja ostavlja nepogrešiv i pravilan trag
na mome nedovoljno istraženom tijelu.
Goreći u vatri nevinih pogleda
nestajem u svjetlu noći.
***
Bolesno bezumlje napaćenih umova
u dubini riječnih tokova
uništavaju nepostojeću situaciju,
koja ih tjera u bezumnije bezumlje bolesnih mozgova
bolesnom opsesivnošću za nepostojanim bićima
čineći orgazmično-neskladni užitak
u zbunjenosti njihovih nerazvijenih genitalija,
koje klijaju iz smrdljivo poganih sjemena njihovih predaka
ostavljajući svakim trenom i svakim sjemenom
poganiju đubrad vanzemaljske populacije.
STRAH
Strah od novog početka
čini da moje tijelo treperi
pred dodirom tvoje ruke,
koja radoznalo istražuje novo područje
nadajući se velikom otkriću
u porama moje kože.
Dodirom izbezumljuješ malaksalo biće,
koje te svakim trenom sve više želi
u blizini svoga zbunjenog tijela.
Čini mi se da se sa svakim novim početkom
sve više bliži moj kraj...
***
Slinava pomisao na njeno golo tijelo
prženo na laganoj vatri uz ljetni povjetarac
koji joj njiše polumasnu kosu s bijelim mrvicama
uljepšava njegovu večernju glad
za netaknutim bićem,
koje stari iz dana u dan
zatvoreno u bolesti sna i gnjoju jave,
koja je čini hibridnom vrstom čudne populacije
nekada normalnog svijeta.
Umirući po rodjenju čini se sretna...
NEDOVOLJNO DOBRA
Nedovoljno dobra za sjaj u tvojim očima
dok me gledaš kao malo dijete
brinući se za moje postojanje.
Nedovoljno dobra za dodir tvoje nježne ruke
koja nevino pokušava dotaknuti moje nečisto tijelo.
Nedovoljno dobra za poljubac tvoj
pun ljubavi i topline,
jer otrovne usne ne zaslužuješ.
Nedovoljno dobra za tvoju iskrenu riječ
jer slijedi poslije svake moje pogane.
Nedovoljno dobra za čisti dah tvoj
kojeg zagađuju moje prljave misli.
Nedovoljno dobra jer te ne zaslužujem.
MOŽDA
Bolesna nastranost izbija ti iz očiju
čineći te privlačnijim nego što jesi
Neprekidnom pričom i nastranim rječnikom
Ubijaš nedovoljno razvijene nagone
Koji se gube u neshvatanju tvog govora
Zamagljenim pogledom zbunjuješ prisutne
Koji ne shvataju bit slišanja tvoje svete priče
O još ne dotaknutim temama
Zbog njihove promjenljivosti
Činiš ih nesigurnim u njihovim životima
Stavljaš u pitanje njihovo postojanje
Koje možda i nije stvarano
A možda nisi i ti
Možda si samo plod moje nastrane mašte
Koja pokušava stvoriti biće slicno sebi
Sve relativnotrenutno otpisujem i
uzivam u tvojoj hladnokrvnoj priči
DUBINA
Strah od nezadovoljstva
Strah od odbijanja
U dubinam tamnih rijeka
Me visše nadolazi i
Polako izbija na površinu
Tako te želim
A tako te se bojim
Sto ti bliže prilazim
Sve sam ti dalja
I sve sam usamljenija
Nemoćno biće u tvojim rukama
Nezadovoljnim onim što imaju
Nestaje bez traga
Iz dubina tamnih rijeka
Ponovo izvire da me uništi
UŽIVANJE
Krajnje bezgrešno uništavaš zdrav ljudski razum
Neviđenim zlom oprašuješ mlade umove
Pretvarajući ih u neshvatljiva bića
Bez stalnog mjesta boravka
Svojom dobrotom ostavljaš zle tragove
Na ljudskim tijelima, koja ti ne mogu odoliti
Tvoje privlačno zlo je beskrajno lijepo
Tvoje misli su bezeobrazno čiste
Od svake pozitivnosti ljudskog života
Uživaš u njihovom strahopoštovanju
I svakim novim bolom si sve veći