Iskrast ćemo se iz naših snova kao
iz gradova u kojima nemamo ništa svoje.
Zaboravit ćemo nazive ulica po imena
naših simpatija, želja, obećanja.
Pokidat ćemo mapu lutanja,
mladalačkih pobuna, padova, uspona.
Vrijeme će staviti tačku tamo gdje mi ne bismo željeli.
Ostat ćemo sami pred sobom.
Prazni, bez unazad.
Izborane grimase će biti zagledane u nas.
Provirivat ćemo iz njih, sami iz sebe.
Ličimo jedni na druge, baš onako kako to nismo htjeli.
Šarena masa zgnječenih staraca se kotrlja kroz jedan životni vijek.
Rok trajanja - ograničen.
Zaborav – neograničen.
Neko će napraviti prve korake
u ulicama kojima smo izbrisali imena.
Mi nećemo znati ko su oni.
Oni neće znati ko smo mi.
U šarenoj masi zgnječenh staraca nema ništa vrijedno za otrgnuti od zaborava.
RASTANAK
Opraštam se od jednoga grada,
opraštam se od svakoga pedlja koji sam voljela,
opraštam se od velikana, spomenika, parkova,
od rijeka, puteva, kuća,
od poznatih i nepoznatih lica i odlazim,
jer ti nisi učinio ništa da me zadržiš,
niti si pružio pomoć da ostanem.
Nisi ni razmislio da li bi vrijedilo boriti se!?
Izgurao si me sa litice svoje posljednje misli i
otjerao iz grada svoga srca.
Iščupao korjene iz svega onoga što sam godinama naučila da volim.
Zato odlazim laganim korakom koji me vodi
U nešto teže od samoće,
U nešto gore od straha,
U neke druge gradove zaključanih gradskih vrata.
BILA JE PJESNIKINJA
Bila je pjesnikinja,
umjesto osmjeha nailazila na podsmjeh,
umjesto razumijevanja dobivala sažaljenje,
umjesto ohrabrenja sretala osudu.
Podsmjeh zbog toga što od ideja gradi nove svjetove,
sažaljenje zbog toga što vjeruje u dobro,
osudu zbog toga što ne želi biti ista kao drugi.
Bila je pjesnikinja,
umjesto suza, sipala je stihove,
umjesto osvete, stvarala je harmoniju,
umjesto bijega, nudila nove puteve.
Ona ipak nikada nije ni prestala biti pjesnikinja,
jer stihovi umjesto nje žive vječno.
Podsmjeh, sažaljenje i osude – umiru!
PJESMA O JESENI
Volio si jesen,
Šetnje i miris prženog kestenja
Šustanje lišća koje ponekada zvuči kao kiša.
Uskovitlane papire, huk vjetra i šaputanje.
I mene, i mene si nekada volio. Tako si barem znao reči.
Mogao si naslutiti: da srca nisu kestenje,
ali ugodno pucketaju na žaru tvoje ravnodušnosti.
Da ljudi nisu mirisi, ali koža ih upija u sebe.
I da pogledi nisu vjetrovi, ali mogu mnogo toga da uskovitlaju.
Ne možemo svi voljeti jesen i prženo kestenje, ali možemo voljeti.
Kao što ni za svakoga od nas ljubav nije gar što ostaje na prstima od ogunjenih kestena.
Gar možemo oprati, ljubav se lijepi za dušu.
Ti si nastavio voljeti jesen,
Šetnje i miris prženog kestenja.
Šuštanje lišća koje je ponekada zvuči kao kiša.
Uskovitlane papire, huk vjetra i šaputanje.
I šaputanje, i to si nastavio voljeti. sa nekim drugim.
Ravnodušno si drobio koru preprženog kestena, kao da ne znaš da je ono moje biće koje kidaš na dijelove. I šutio.
Šutnja je šuštala bolnije od Prirode koja se ljuštila i padala nam pred noge.
Ja sam korakom mrvila opalo lišće, jer sam željela pregaziti tu jesen što prije.
Tu jesen, prvu bez tebe.