AUTOPORTRET
Ja koja sam samo ja svoj mir, svoje zlo, opkoljena bezdušnom ohološću, osuđena da trajno lebdim na rubu vječnosti i da nikad konačno ne zaronim u bezdan. Sebe nastojim pretočiti u sliku, u gluhonijemni portret užasa u glini. Ni snovi ni java još mi ne objašnjavaju svrhu moga postojanja. I kad-kad nesvjesno plovim kroz dimenzije, bacaju me tamo-vamo, gore-dole, sapliću se geometrijski oblici oko mene, stapam se sa njima, činimo jedno. Život mi je masna krpa preživjela deranja i krpljenja, i opet negdje ispod nokata poteće krv i zgusne se na mjestu okorjele rane. Uskraćujem tumaćenje svojih riječi nasmijanim slikama koje prolaze kroz moj život, samo njemu zvuku koji odjekuje u mojoj tišini pružam ruku preko ponora koji nas dijeli. |
CRVENA
Gusti dim, Izmorena pluća, Pizdarija iz zvučnika, Crveno svjetlo, Vidjela sam sinoć, U snu, Kroz život. Selma Durak |