VANJA VUKOVIĆ
PJESMA O JESENI
Volio si jesen,
Šetnje i miris prženog kestenja
Šustanje lišća koje ponekada zvuči kao kiša.
Uskovitlane papire, huk vjetra i šaputanje.
I mene, i mene si nekada volio. Tako si barem znao reči.
Mogao si naslutiti: da srca nisu kestenje,
ali ugodno pucketaju na žaru tvoje ravnodušnosti.
Da ljudi nisu mirisi, ali koža ih upija u sebe.
I da pogledi nisu vjetrovi, ali mogu mnogo toga da uskovitlaju.
Ne možemo svi voljeti jesen i prženo kestenje, ali možemo voljeti.
Kao što ni za svakoga od nas ljubav nije gar što ostaje na prstima od ogunjenih kestena.
Gar možemo oprati, ljubav se lijepi za dušu.
Ti si nastavio voljeti jesen,
Šetnje i miris prženog kestenja.
Šuštanje lišća koje je ponekada zvuči kao kiša.
Uskovitlane papire, huk vjetra i šaputanje.
I šaputanje, i to si nastavio voljeti. sa nekim drugim.
Ravnodušno si drobio koru preprženog kestena, kao da ne znaš da je ono moje biće koje kidaš na dijelove. I šutio. Šutnja je šuštala bolnije od Prirode koja se ljuštila i padala nam pred noge.
Ja sam korakom mrvila opalo lišće, jer sam željela pregaziti tu jesen što prije.
Tu jesen, prvu bez tebe.
Volio si jesen,
Šetnje i miris prženog kestenja
Šustanje lišća koje ponekada zvuči kao kiša.
Uskovitlane papire, huk vjetra i šaputanje.
I mene, i mene si nekada volio. Tako si barem znao reči.
Mogao si naslutiti: da srca nisu kestenje,
ali ugodno pucketaju na žaru tvoje ravnodušnosti.
Da ljudi nisu mirisi, ali koža ih upija u sebe.
I da pogledi nisu vjetrovi, ali mogu mnogo toga da uskovitlaju.
Ne možemo svi voljeti jesen i prženo kestenje, ali možemo voljeti.
Kao što ni za svakoga od nas ljubav nije gar što ostaje na prstima od ogunjenih kestena.
Gar možemo oprati, ljubav se lijepi za dušu.
Ti si nastavio voljeti jesen,
Šetnje i miris prženog kestenja.
Šuštanje lišća koje je ponekada zvuči kao kiša.
Uskovitlane papire, huk vjetra i šaputanje.
I šaputanje, i to si nastavio voljeti. sa nekim drugim.
Ravnodušno si drobio koru preprženog kestena, kao da ne znaš da je ono moje biće koje kidaš na dijelove. I šutio. Šutnja je šuštala bolnije od Prirode koja se ljuštila i padala nam pred noge.
Ja sam korakom mrvila opalo lišće, jer sam željela pregaziti tu jesen što prije.
Tu jesen, prvu bez tebe.