Sjeta u vazduhu...
To se ja
tužni čovjek
tužniji još više u drugoj koži
vraćam na mjesto gdje život počinje
sebe radi
očiju bez suza...
Zar vrijedi plakati,
kad na svakom uglu
sijevaju pogledi
nekih drugih ljudi.
U svakoj kući neka pjesma,
i svaka svijest
ključa od straha da će saznati nešto
što trebala nebi
da će sama sebe čuti
u vlastitoj zabludi života.
Povijest treba da se kazuje
nanovo
Sjeta u vazduhu...
To dolazi čovjek
koji vapaj traži
u nama koji jesmo
očiju bez suza...
DO DNA ŽIVOTA...
Do dna života idem
da kažem riječi dvije
da šapnem tu silu, što grudi ždere ljepotom,
tu sumnju srca što vodi me životom.
Neobazirući se na one,
koji neizustiše ni slova
ja idem naprijed, vođen srcem svojim.
Spuštam se dolje, sve dublje i jače,
do devetog kruga pakla,
uzdižući se visinama nebeskim,
orlovskom snagom duševnoga htijenja,
I čeznem da kažem
ali se ne usuđujem...
Arhé je ljubav,
supstancija moja
a subjekat sreća što vodi me tamo
u oganj vječni,
raj zemaljski,
pakao sreće i
konac konačni.
Skrenuh tamo,
gdje oni ne idu,
al' ne mogu stati
putem tim,
ne žalim, ne mogu ostavit' sreću
što čeka me u rukama paklenim.
I kažem da neću,
ponavljam sebi,
spustit se dolje
u kotao sreće,
ali apeiron ljubavi
doziva me tiho,
panta rhei...u meni,
sve se kreće.
Dozivam one što ne čuju mene,
što gore paklenim
plamenom sreće,
apeiron ljubavi vapi za menom
a ja se odupirem
od vlastite nesreće.
Ne ili sreća, supstancija moja,
panta rhei vječni što u meni biva
budi me, sneno,
želim Vam reći
ono što duša moja skriva.
Zapitam se ponekad,
znate li čuti,
istinu pravu, sreću u meni,
ćutanje moje, znate li ćutati
dok nestajem bestraga u paklenoj pjeni.
Dok ja se spuštam, sve niže i dublje,
dolje gdje je Onaj što će sve da shvati...
Ta ja sam čovjek k'o ostali ljudi,
volim ljubiti i ljubljen sanjati...