Ponekad mi ljudi strašno puno trebaju
Pitam se kakva sam im
Ponekad strašno želim upoznati nekog
Koga strašno dugo želim upoznati
Kome ću biti nasmijana,
Da se smijemo samo, nevažnim stvarima
I onda se sjetim da sam možda previše tužna
I onda odlučim da postanem sunce, ništa mi ne treba
Samo isijavam
MIR
Moj mir je ostao negdje
Nije u majčinim suknjama
Moj mir nikad nije postojao
Za vrijeme porodičnog ručka
Mir je za mene iluzija
Narisana velikim kistom
Ne vidim smisao u slikarstvu i umjetnosti
Ne vidim smisao u seksu hrani i joggiranju
Ne vidim smisao u ovoj pjesmi
Ne daj bože da je iko pročita
Ako bi je neko čitaoZnačilo bi da traži nešto
A kada se počne tražiti nešto
Ništa nije dovoljno
NEMIR
Ne mogu ga pravdati slomljenim tanjirima
Uzrok mom nemiru nije seksualna frustracija
Ili ratna trauma
Ili što se nisam napušila
Ili što pijem pilule jer sam prestala
Možda psihijatar može izliječiti moj nemir
Ili jednostavno trebam biti sretna
Ali zato je kažu zadužan poseban genom
On nikada nije htio čitati moje pjesme
Moje pjesme kurcu ne valjaju
Pa sam ih prestala pisati
Zamišljam kako opet idem na Hare Krišna pjevanje
Tamo sam zadnji put osjećala mir
Hoću da pjevam plešem i slavim dan
PETI DAN
Ne poznajem te, ne poznajem te…
Možda samo zato otvaram televizor,
možda sam upravo otpakovala kutiju lego kockica.
A dan... mnogo je to udisaja i izdisaja,
i misli, sporednih...i uvijek glupih (više se ne brinem zbog toga).
Savršena žena sa tenom dobijenim na plažama Antarktika
O, savršena žena što lomi vaze i vrišti
Savršena žena pod rukom je mekana
I mazi se kad nešto želi
Da li je savršena žena krupna i visoka,
da li bi te savršena žena pustila da odeš?
Večeras sam dosta popila, zalila studentski ručak,
Ne mogu reći da mi je svejedno,
Savršenoj ženi bi bilo.
Ili je ovo samo ubijanje vremena između učenja?
Još uvijek se nadam,
rekoh da nisi glup.
Ja sam mala.
Ti si svemir.
Ja te želim.
Nema te.
(Zbog toga opet grickam nokte).
O, zrela žena koja priznaje svoje probleme,
Iskrenost; to da smo sami,
i da mi sjeda Coldplay,
To, da se ne želim više šminkati
(nadam se da to nije marketinški trik).
To, da se usuđujem živjeti
a uopće nisam hrabra.
To, da je snijeg padao luđački večeras,
a jutros sam se probudila preznojena.
To, da sam sanjala tamnog momka kako me ljubi.
Da znaš kako mi je bilo lijepo.
I to, da ću biti sve, samo ne ono što je ona.
Jer ja sam posebna,
ona je samo žena.
DESNI MOZAK
Ne postoje Đavo i Bog
Samo lijevi i desni mozak
Zbunjuju me
Bore se za prevlast
Zeleno ili Pink
Pink ili zeleno
I tako nikada ništa ne znam
Kada želim reći šolja za kafu
Kažem fikus
Razvila sam novi metod
Množenja na prste
Moji razgovori započinju
i završavaju sa ''ovaj''
Ne sjećam se nijednog vica
Ja sam desnomozgaš
PONEKAD POŽELIM DA I JA IMAM SVOG HERMANA
Ponekad poželim da i ja imam svog Hermana
da me nauči voljeti moju masku
i nositi je u šetnji ulicama.
Ponekad poželim svoj ličnog, posebnog Hermana,
koji će me naučiti da se smijem;
kad se bojim, plačem i hodam putevima,
kad šetam svoj pseći nos kockastim ulicama života
(Nije jasno tom psu da prolazi ulicom koju traži).
Ponekad te poželim, Hermane, barem vidjeti.
Je li te odnio vjetar iz Oza,
ili su te samo nakratko pojele ozonske kiše?
Jesu li te progutali langolijeri ili te je usisao naš usisivač Broom?
Ali poželim te, Hermane.
Ovo će biti pakleno ljeto,
temperature se penju preko 30 C
Dođi dođi što prije.
Dođi s aparatom za ugrađivanje šestog čula,
za jadnike i izgubljene nesretnike
kakva sam i ja Hermane.
Oni šetaju ulicama netom pušteni iz neke psihijatriske ustanove,
pokazujem rukom i govorim:
vidi - jadni – luđaci.
Ja moram govoriti te gnusne stvari,
jer sam svjesna
da sam isto što i oni.
I ne znam više, Hermane
da li još mogu voljeti.
(mislim da ne mogu).
I mislim da ne mogu više
Doživjeti one mistične ekstaze.
Daj mi da osjetim ono što drugi ljudi mogu
bez stranica knjiga kojima pokušavam kupiti mir, sreću, znanje.
Ovaj moj veliki križ svi svojim sedmim čulom osjete svi čim me vide
I kažu: “Ne želimo i mi nositi križ”.
Možda sam kad me je On pitao šta želim,
vidjevši povorku ljudi s nacrtanim zelenim krilima,
s nacrtanim osmijesima
na jednoj strani ulice života,
i one prezrene s križom tuge na drugoj strani:
“Molim Vas, mogu li i ja dobiti taj veliki križ,
jer ja, ja ne želim te lažne pruge od boje,
ne na svojim ramenima,
ja želim nešto toplo, što podsjeća na zemlju i ptice,
ja želim taj križ,
pa on je barem napravljen od drveta.
E ne sjećam se šta sam još čitala, ovo je jelde bilo tamo u svjetlo?
ah da, znam još jednu: