Tog jutra, magla - zla i hladna - spusti
nad iznemogle oči oktopodske krake,
mrtvo srce zali gorak sok, pregusti,
i navlaži podsmijehom zagrljaj rake.
Osjetih ja svuda, vlažne, kobne trnce,
od vrha do dna besramno gamižu i laze,
spokoj, tako lažan, provode kroz srce,
kao žilet vreo hlade me i maze.
Paklene su ruke digle me nad sobom
i studene prste zarile u tkivo grozno silno,
moje žile rasparčane gruhnule su liti
niz oštrice svete nutrine preobilno.
I opet taj spokoj, izrod utrobe crne,
razmnoži se kao čir, otvoren, ogoljen,
pa me proburazi pogled, raspalog me pretrne,
anđela palog pod kojim sam zdrobljen.
O, bacite me humci, u milovanje groba!
i da mi glavu vječno miluje tišina.
O, utrn´o sanjam oka otvorena oba
k´o da rađam se tamo gdje završava dubina.
Pod dejstvom pokošenih čekam dolazak kosača,
rukom kao paklom duplje da mi sprži
i usječen, neobrisiv ukles dječijeg plača
čije tupim bolom vari mehke srži.
Otkidam se lahko, prizivam oazni kraj;
tmina vješto sakrila je prepuštajući krik
da ne čuje dok zovem, utopljen u krajnji sjaj
iz mene odveden - njen masakr i lik.
Jedan vrisak i tražen zaborav sve posta:
obilježene ruke i suza na skamenjenom licu,
i vjetrom osakaćena bijela ruža osta
ukras spomenika za leptira i pticu.
Srce, udovi i pogled, sve tu je sahranjeno,
u toploj, gorkoj zemlji ispod ploda bola svoga,
i možda će u vječnom snu niknut´ iznjedreno
gorje šarenog cvijeća, za kraj uvehloga.
UMIRUĆE RUŽE
I
Ocvale su oči iskrom mrtve sreće,
u prolomnom viđenju tvog dara – jave.
Tu noć, stara žeđ me stala da pokreće
i život jedne boje, nekad studen-plave.
Klonulog i tužnog taj me zanos snađe,
spreman da mi skine agonije krunu,
i utrobi gorkoj podari šta slađe,
i pusti da oči u smrti ruža tru´nu.
U izmaglici oka pobjeg`o sam tako
od sebe prebolnog i studi svoje sobe,
ka ognjištu tome, pri snu punom zlobe,
da bih jednom ružom svoj kraj dotak`o.
U rasnom uhu arije, među mrtvim zvukom,
priviđenju dala tvoja mila strava,
pokrete kad malenom, bijelom rukom
sklanjaš plamen s čela u kom pogled iščezava.
Vidio sam: plač kose, zatočene, guste,
-razliven k`o tinta u samoće ponoći-
da ih vijenci licu iz tih kopči puste
strepeć` stidno, čedno pred umrle oči.
Tu sva tama krvi nježna isijava:
u jecaju što cvjeta raspameti ramena,
i san, kao blijedi mjesec malaksava
moru tome gdje sam nasukana pjena.
Rastjera sve crve iluzija zlih
u menuetu zvijezda na polju mukle noći;
iznjedri se otkucaj, topao i tih
i treperi gdje nekad plakale su oči.
Nisam tad još znao da te nježno grle
svi moji šapati u buđenju pred tobom
i šaptaj pogledima u oči umrle:
"Tvoja ruža nek´ me podijeli sa grobom!"
Sva uzimaš me šutnjom, očiju od strijela!
Rasplinuta željo koju mogu taći?
Iz istoga plama, crvena i bijela,
cvjetaš neprolazno smrtnošću što zrači.
Ispunjen sam tobom kao suzom čistom,
i tvojom tišinom koja krikom zove;
nepomična čiji pokret gradi snove,
u svjetlu i tami vodiš se po istom.
Materiji svjedočim: iz sivila nisi.
Već iz ljetnih noći kojim vile mlate.
Rosom prvih, uskrsnulih ruža ti si
potisnula doba nebeske pozlate.
Iz zanosa: zebnja srca punog straha.
Ljubilo je zadnje suze mrtvog plača.
Sad se budi vatrom tvoga gustog daha,
kao feniks smrću, duhu polet jača.
Krvavi poljupci raspela, usna usnu plavu siše,
jedino tim otrovom tvojim glasito se trujem;
i besmisao je još hiljada i hiljada, i više
u mirisu tvom, jedinom kojeg čujem.
Duboko ima srce poljanu beskrajnu i mrtvu
gdje cvijeće pali iskru zavedene duše,
tu sam krhak sreći predao se u žrtvu,
sve komore srca zinule vinu umiruće ruže.
Ničeg više nema. Ni zvuka ni boje,
tek registrom snova viđenja se nižu,
i usne što ljube - nepomične stoje,
i ruke što žude - nemaju te bližu.
Sama čežnja tvoje kose, plamne poput bijesa,
u krvi rasplela je vlasi preko moga lijesa.
II
U tom snu, svete ruke uspavljivale su more;
znaj, moj vid je neznan drugome ičemu;
i svoje krike raspeo sam u tvoju patnju nijemu:
samo ti mi rastvaraj kapke svake nove zore.
I presvučen sam tobom kao nebo dubinom,
kao vjetrom koji zgara ruži stas,
kao sumrak kada stavlja veo tminom
svemu dođeš i oduzmeš oči, pokret, glas.
O, da l` su k`o u pjesmi ne mogu da znam
-na plohi aluzija- arije, i kosa, i sni,
gdje moj dodir, žedan, rasuo se kao kam
pred oltarom ruža, nad kojim ona bdi.
I sebi nepoznat, vratom sječivu oltara težim
i postelji od trnja, tupoj, k´o da spava?;
tu ili sam pod tobom, il´ kraj tebe ležim!?
Ne znam, razum uzela je ona tvoja strava.
Predajem se. Van mene stanuje moja duša:
u očima, kosi, glasu umirućih ruža.
PRVI
Posveta…
Iz razvučene sanje u kutku monotone sobe
krajičak oka mi prepozna jedinstven dašak s vana;
da l´ su glavešine vasione konačno došle tobe
da puste mirisnu traku sna još neodsanjana?
Skoro skačući do prozora, obraslog u svjetlosti i pari,
požurih okom da zapišem bijes vunenog leda,
kao pjesme preda mnom bljesnuše raskošni oltari
ledenog vjetra i čaršafa u premazu valjka blijeda.
- Pa mi vrati struju dodira sa toplih tkanina i niti
ukopanom i još toplom u doživljaju umrtvljenje glave:
dva naspramna vida, kroz usta dahovi bajkoviti,
i vlažne tempere vazduha u razbludništvu vrhom trave.
-I nakratko uskrsnuh zločestoće u kristalnoj magli,
u neživom grobu svoje dnevne samoće bašte;
poslaću ti mesnat ugriz što tvom zubu nagli,
uzavrele jeze i medne orkane što su tek od mašte.
Čitav pahuljasti performans za tužne zimske idile,
za krovove kuća i planina, za nježnosti, pejzaže
i sav naš rastopljeni svijet u svom ledu su otkrile
i čudnovatom početku dale vatrom prsle - erotske omaže.
Po nevidljivim asfaltima zgasle stope, odsjaj i mokrina,
negdje još je zvonak treper ruku zavijenih u plodnu kosu
-vidim: geometriju i elemente strasti tvojih oblina;
opaska: na prste se propni da skineš s usne cvijeće i rosu.
Ozari me drska svjesnost, pa mi bludno srce smrvi
aleja izredanih stvari zapelih u gustoj plazmi,
mjesto tvome uhu šapnuh tvojoj rukavici: "Vidi, prvi!"
-to je rapsodija prvog poljupca u ovoj snježnoj fantazmi.
Vratih rukavicu na jastuk, neka i dalje nozdrve mi mrvi;
a mesom se lome požari: orgazmi, orgazmi, orgazmi.
BUĐENJE
Edvinu Šimiću, mom najboljem prijatelju, prigradskom ološu i smrdi. S ljubavlju.
Stojiš. Iznad tebe - nedođija, rupa,
prostor guta sate, sve diše kroz daljinu.
Vrištiš, mlatiš, moliš, nepokretnog trupa,
sve što sad bi htio ode u prazninu,
i ja, i naši dani i želje. I nada
da je noć opsjena; da ću biti sretan;
da život ćemo piti pod toplinom hlada.
Sve oko tebe živi, samo ti si nepokretan.
Tvoje znojne ruke, isti smo - u grču!
Pružaš sve vidiku sad astralnoga tijela,
nemoćan osjetiš buđenje dok oblaci mi srču
minute, sate, godine ispod stratosferskog vela.
Masa i sivilo, klice vrve, sve se kreće,
Podozrive oči - prsten čame oko nas.
Ja sam već daleko, tragom izgubljene sreće,
Ne registrujem više ni tvoj plačni glas.
Slobodan si opet, neobuzdan prostorom;
ozračen pokretom; prekriven životom.
I njime se kreći kao lednom gorom
gdje smo smiraj i ja pod mrtvom ljepotom.
Vraćen si postelji, da svjedočiš javi,
zaliven valovima struje snoviđenja,
uvjeren da si samo sanjao o stravi
i da su oči vlažne - kiša jesenja.
To što sada vidiš - u pogledu duge
- to je spektar sreće. Ne trebah ni metak
dok sam zatvarao krug bljedila i tuge...
Ne proklinji kraj. Ja sam tek početak.
Zalud moriš misli da se odziv sprema:
Miruj, dobri druže! Mene više nema.