Bol je
samohrana majka,
osjedjela
i tako užasno debela
i ružnijeg lica
od ijednog na svijetu,
osim lica
napuderisane sponzoruše.
Ona se tako divno
o tebi brine
hraneći te
samo sobom.
I dok iz njenih
crnilom naboranih,
obješenih dojki
sisaš
posljednju kap
usirene samoće
zatrovane patnjom i užasom
osjećaš se jače
i kao da bi mogao
upucati zeca
i kao da bi mogao
ubiti čovjeka
i kao da bi mogao
odrubiti glavu djetetu
i kao da bi mogao
napisati pjesmu.
Bol te othrani
ili kao ubicu
ili kao pisca.
ZAŠTO?
Zar svijet,
ovaj tmuran i dosadan,
ne bi bio ljepši
kad bi ljubav bila
zijevanje?
Ukinuli bi
glupi zakon
iz bontona
da stavimo
ruku preko usta.
I ne bi dozvolili
da se sakrije osmijeh.
Što ljubav nije,
recimo,
rođena kao
kašalj?
Da ti kihnem u srce,
da te zarazim sobom
i da zauvijek budeš
moja.
MIROSLAV JE ŽIV
Nisam vjerovao i ne vjerujem.
Kažu mrtav čovjek pod zemljom leži
i ne govori više.
Ni jednu prokletu riječ.
Kažem lažu,
lažu omaži o njemu,
pisma umrlom čovjeku,
običnom čovjeku.
Siguran sam da bi se on
i sam tako nazvao.
Ali sve je,
samo ne običan.
Ja bih rekao
Mika živi u svima nama,
u riječima,
stihovima,
strofama,
pjesmama,
u knjigama. Zaista da.
"Gospođa Vineti je živa",
rekao sam prolazniku,
dok umom bijah daleko,
a korakom na Vilsonovom.
"Luđak", odvrati on i okrenu se.
Nije mi povjerovao.
Njegove pjesme, đubrad ovosvjetska
ispušile su mnoge cigarete,
popile dvije čaše rakije
i pola čaše eliksira života
naiskap.
Na pola puta do stana,
gazim preko drvenih ručetina mosta
što dvije obale Miljacke spaja,
na ruci mu tetovaža ludog tinejdžera.
"Ne odustajem!"
Neko stoji tamo.
Prosjak sa očima od leda
a glavom majmuna.
Kad bih ja bio on, a on bio ja,
tražio bih element za život
a ne bih tražio novac,
taj prljavi otpadak iz dupeta prolaznika.
Ja bih da mi poklone riječ,
lahku za ponijeti,
tešku za razumijeti.
Mikinu riječ.
A govori on,
itekako govori;
Prosjacima u džepu,
bogatašima u duši.
Zauvijek.
STO VJEKOVA
Proći će sto vjekova
u modrozelenoj tami
dok ti kažem da te volim.
Neće biti proljeća,
ni ljeta,
niti slatkog grožđa u rumenoj jeseni.
Zima će te kazniti
sa bezbroj bijelih noći
i sto vjekova
samoće sa mnom.
Ti ćeš čekati
i samo čekati.
Ponekad će te opiti moje usne
i moj ugriz
na tvome vratu.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je deset vjekova.
Kad prste zamrsim
u nepredvidive vlati tvoje kose
i skinem ti bore sa čela
poljupcem;
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, Prošlo je dvadeset vjekova.
Niz leđa ću spustiti ruku,
trnci će prolaziti njome
i tijelom tvojim.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je trideset vjekova.
Na plećima ćeš osjetiti stisak
od olovnog srca
što će ga topiti ljubav tvoja.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je četrdeset vjekova.
Niz tijelo će titrati
osjećaj čudnih tajni
dok grickam tvoje uho.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je pedeset vjekova.
Tvoji mehki prsti
zamrsit će se u moje,
grube od pisanja riječi.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je šezdeset vjekova.
Osjećaj požude
i plamtive strasti probudit ću u tebi
eskimskim poljupcem.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je sedamdeset vjekova.
Otpuhat ću prašinu
sa tvojih očiju
i zaplesalih trepavica.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je osamdeset vjekova.
Modre usne,
ugrist ću svojim
da me cijeli život pamtiš.
Pomislit ćeš,
tek si uzdahnula.
Dušo, prošlo je devedest vjekova.
Izdrži s mangupom,
izdrži draga,
izdrži još jedan uzdah.
SRETAN MI PUT
Te srijede
me niko
nije ispratio
na put kući,
osim jednog
sitnog
tamnoputog cigana.
Stajao sam
uz svoj
crveni kofer,
a oduvijek
sam htio smeđi
sa dvjema kopčama.
Na sarajevskom
kolodvoru,
na peronu broj 9,
sam za marku
kupio osmijeh i
sretan put.