Možda sam luda jer vjerujem da Tišina liječi
i jer mislim da je zvuk
staklastog sudaranja perlica
ovješenih da zveckaju na vjetru Muzika.
I jer vjerujem u bića koja postoje tek u tami,
kad ugasim svjetlo,
oči im svjetlucaju u mraku.
I jer osjetim da dolazi oluja
po pucketanju zraka.
Možda sam nestvarna jer nalazim
zaboravljene riječi, kišne kapute
i poluispijene šolje kafe
iza onih koji su u žurbi napustili
svoje mjesto.
Možda ja hodam onda kad mislim da lebdim,
možda su boje koje ja vidim
sve jedna i siva.
Možda, ali baš me briga.
BITKA NA POLJU DUŠA I.
Mrve se stoljeća pod stiskom šaka,
Gvozdene vojske spasenja na putu,
Zadah zapuštenih predjela.
Zagrli ledeni kip
Jer ljudskost je svakako umrla
U hramu neprestanih pitanja.
Raznesene duše lutaju
Bespućima beznađa
Lete njihovi nezatomljeni krici.
Raspuštene i zamršene kose
Pobjede i Porazi
Vijore na vjetru poput zastava.
TRG KARNEVALA
Nakon karnevala
Ljudi su se rasuli
kao perlice
sa biserne ogrlice.
Po praznom trgu
punom dugačkih šarenih traka,
kotrljale su se narandže,
kao mala sunca.
Opustošen i sam,
sav razbarušen i napušten,
prekriven odbačenim maskama,
bio je ljepši nego ikada.
SOLILOKVIJ
Dali su vam imena
Da se zbog njih poubijate.
Poklonili su vam riječi
S kojima se dobro laže
Prazne su vam oči,
Nemate više šta ni da mrzite,
Nikom neće ništa značiti ni ako odete.
Zatvori mi oči!
Pali smo u grotlo neprestanog ponavljanja.
Izlomi zemaljske kosti na tri dijela,
zavrni mjesečevu česmu,
umjesto toga zahvati zlatnu vodu iz bunara,
skupi prašine sa umornog tla.
Nisi sam, tu si među vukovima,
svi su po bez po jednog rebra.
Uzmi časove da naučiš da režiš,
a svoje mlade da se smiju i
da mudro ćute.
Sunčevi obluci ponekad su im igračka,
a ponekad i otac i majka.
Moje su riječi ovješene da lepršaju
na ogoljelim granama
pod naletima pustog januarskog vjetra.
Niti zveckaju, niti odzvanjaju,
hladna tišina im ulazi u srca,
raspadaju se na slova i slogove.
Nikad nisam bila bliža kraju svijeta,
dnu okeana i nebu
kao u tim napuštenim predjelima.
U rudnicima crnotamnim slane riječi,
u malim kućama po selu
riječi od voska plamte u svijećnjaku na stolu,
na sivim drumovima
riječi kloparaju pod točkovima,
a kad dođu do raskršća, zbune se...
Neko ko se nekad zvao Ja
ostavio me na takvom Raskršću,
izbacio me iz vidokruga.
Ostadoh da čekam,
na tim ravnim dalekim bespućima,
mjesecima, pitajući se
hoću li smoći hrabrosti pa se vratiti po Sebe.
Riječi me na to same navele.
***
Razbij me na svjetove,
šapama pokušaj rastrgati vrata
koja nosim poput privjeska oko vrata,
vratiću ti kljč kroz budan san,
a ti opet nećeš znati naći ulaz.
Skuhaj u sebi jednu noć,
daj da te psi u zoru bude,
pa ti opet pođi na putovanje.
Možda ti je vječno lutanje
jedina zaostavština,
a nisi je osvijestio
jer gledaš u kapije iščekujući čudesa.
KRUG
U riječi umijesim sve što
u snovima prećutim.
Sakrili smo jedan krug
sebi u grudi da se nekad
njime poigramo.
Kad smo u njega upali,
obuzeo nas strah.
A krug se sablasno smijao,
kao u strašnom filmu
ili još strašnijem snu.
RAZIGRANA
Ona voli da čita zabranjene natpise,
zubima kida nepismene,
pije kafu bez šećera,
među prstima joj pucketa cigareta.
Noću pleše po ruševinama iznad grada,
smatraju je preglasnom, a nekad bez glasa.
Ona njih ne smatra, samo ponekad, i to crvima.
Najdraža boja joj je crvena,
ali ona nije više djevojčica...
STAKLENE VILE
Plišane lutke prave se lude,
dok im, rasplićući svoje pletenice,
pripovijeda bez daha
kako je jučer iz potoka pored puta
pred nju skočila staklena vila.
Prave se da joj vjeruju
jer je vole, a čak i one znaju
da vile od stakla ne postoje.
KIŠA METEORA
Jezive šume mame u vtrloge mašte,
šareni putokazi usmjeravaju u krilo zemlje
da se spustite, da usta vam prekrije.
Iz bunara se rađaju praskozorja.
Ljudi hrle na svetkovine,
ponosni, očeličeni, snažni.
Klanjaju se. mole, kleče, slave.
Tad izlazi Sunce u vodenoj haljini,
ne može da ugasi, ne može da spali.
U doba kiše meteora svi dođite!
U pećinama besplatno
dijele živote.
KAŽE SMRT
Zauvijek sam zapisana vječnosti
kojoj pripadaju samo rijetki.
Odbacujem prstenje...
Propada kroz svih devet svjetova
koji su samo bogastvo našeg uma,
inje se hvata na noktima,
nakon mene samo tišina.