Evo, već spustila se
Obletila je vrijeme
Bez mjesečevog sjaja
A na dlanovima stoje još
Ožiljci bola
Ugasle su vatre, samo tinjajući žar
Podsjeća na dan...
Prosula se tmina
Sva polja i svo gorje
Obukla u crno
Po poljima se mrtvim šetam
Gdje nekad gorjela je vrelina
Sablasne se sjenke vuku
Prate moj hod, guše me tišinom
Pokoji šuštaj uvelog lišća
Trzne me...
I pogledam povijene grane
Lišće plače, 'lama se,
Zgaženo da bude
Hodom paćenika
Sve je samo zgarište;
Tragovi nestali u vjetrovima
Prohujalih ljeta
Ostala samo uspomena
Na jednu pjesmu i jedan glas
Nekad što odzvanjaše s vjetrovima
I portret jedne noći
Da podsjeća na rane
Čekajući praskozorje
A usnulu zoru niko ne budi....
KLETO GORJE
U osvitu zore, probuđen
Strgan i izmučen
Na trošnim putevima okovan
Do utonulog neba sivih vjetrova
Do isušenih polja surih trava
Gorčinom iz naših srca
Napojenih
Daleko među korovljem
Gdje samo jednom živiš živ
Pratim ugrušanu rijeku spletenu u magli
Zgrljen tminom i tugom
Plavetnilo groze opsjeda me,
Tinja u mojim žilama;
Sve je smrt -
Raspelo ljudskih grijeha,
Sve je greb -
Naših koraka do ponora
Sad' kada sam magla -
Neman,
Bez kože i lica,
Bez duše i srca...
Još jedna sam stijena
Greb užasa
Kletog gorja ljudskoga
AKVAREL SIVIH BOJA
U ovoj dolini smrti
Gdje samo mjesec sja
Pohodim do beskraja
Pohodim vječno
Tražeći ono što nikad
Ne imadoh
Ja samo gubim vrijeme
Koje nikad ni imao nisam
Samo sanjam
Budan u noćima
Vječnosti
Kroz ovu maglu
I snijeg
Ja već sam išao
Po ko zna koji put
Ali svaki put
Drukčiji
Osjećaj je tuge
Dublja je patnja
Crnji je život
Smrt
Sve je draža
I nedostižna
Jer ja sam mrtav
Ovdje
U tvom akvarelu
Sivih boja
U ZAGRLJAJU MORANE
Neka moj jad vječan bude,
kad ne znadoh biti zgasla zvijezda na utonulom nebu...
Vežite mi okove, tiho
Da ne probudite noć
Ja u nju ne moram gledati
Crnilo mojih očiju
Dovoljno je da znam
Da uvijek me prati
Dok ja samo bijah tren
Jedna zvijezda u beskraju
Koja mrtva još sja
Sa ranama što krvare
Vječno
ZID
Nočas nemam s kim
Da podjelim ovaj zid
I pogledima satkam uže
Da privučem crno nebo
K svojim dlanovima
Od sašusenog sjećanja
Što se umivam s njim
Pijući tu gorčinu
Moga jučer...
Da ga satarem
Svojim dželatom
Kojim ronim se,
Komadam i parčam
Nestajem u vihorju
Kazaljki
I pomutnje
Da ga satarem
I vidim pore svjetlosti
I opet vratim vid
Barem nakratko
Jer nočas nemam s kim
Da podjelim ovaj zid...
ČOVJEK SEBI
I jedini da je
Preživio otkucaje sudnjih
Časova
Gledat će ga proždrljivo
I gladno
Ne kao trijumf spasenja
I ponosa
Već kao trijumf
Svog trijumfa
I uništit će
Sebe svojim sebe
A neće biti
Ni njega ni njega
Samo nasmješeno lice
Aveti s nebeskih
Dubina
POMRČINA
U samoći
Uronjen u tišinu
Ispijam Smrt
Polako dok gledam
Ples noćnih sjena
Oko mog' smorenog trupla
Uronjen u tišinu
Nesnosnog bola
Čekam prasak...
Čudna prikazanja
Vežu me u vrtloge
I zablude uma
Izbezumnjen koračam
Dok sve gubi se u magli
I opet izranja
Iz ničega.
Oko mene sve se ruši
Dok se odvajam
Od svoje kore...
Rastgan u bunilu
I ludilu noći
Ispijena Smrt
Čeka me ko svoju
Najdražu kob
Obliječe me hladnoća
I steže bol
Jedina vrelina
Krv je moga sna…
...K VJEČNOSTI
Oči sklopljene su
Ne vidim, niti ću
Nikad više...
Odlazim daleko
Predaleko...
Prati me kroz ova polja
Što nikad više vidjet nećeš
Gdje samo volja
Pobijediti shvaćanje može
Ovdje vatra vječno bukti
Što nit' se gasi, nit' se pali
Ovdje svijetlo vječno svjetli
Sad sinovi smo vremena
Stojimo u tom krugu
Gdje tmina kroji dan
KROZ NEMIRE PRETKAZANJA
Oni, mrtvilo što vide
Buđenje zaleđene oluje
Prolom neba i crnilo dana
Sa horizonta odnose noćas Sunce
A kad sve prodje,
I protutnja svo zlo
U pustoši raznesenoj kletvom
Kroz nemire predkazanja
Još jedan plam će da gori
Posljednji mrtvac gleda nebo
U dogmi iskušenja
Dal' da probudi usnule zvijezde
I donese novu bol
Il' vrati Sunce
Nikome...?
PUSTINJA ZGASLIH POGLEDA
Potopljene oči zgaslog sjaja
Kao harmonija razlivenog ništavila
Prijete jurišom na Svjetlo
I klize kroz tišinu naših slutnji
Poput sablasti, gordo praznine stoje
I raspuknuta tuga na nepreglednim poljima
Dok odzvanja eho tišine i tihe pjesme horova
Izgubljenih
Tiho davi se svaki dio mene, tinja poput kuge
I dok hodim, bolno koračam, plaseć' se neznanog
Plaseć' se neba nad' mnom
Osjećam je kako dere i ruši bedeme
Mojih osjećaja
Vječna, bezgranična, ravnica emocija
Pusta...
Ja ne hodim,
Ona hodi mnom...