Došao je kući
skinuo odelo, kravatu, cipele.
Razlio se u bezobličnu masu,
zavaljen u fotelji.
Deca su mu ispišala cipele.
Punu pepeljaru pikavaca
žena mu isteresa u pantalone.
Pas, kojeg je mazio, izgrizao mu je ruke do krvi.
Uveče sa društvom odlazi u kafanu.
Pijani vraćaju se kućama,
smeju se, pevaju i viču:
„On je lopuža!“, viče jedan i pokazuje na prolaznika
„Ona je kurva!“, viče drugi.
„On je pederčina!“
Veselo se dogegaju kućama,
spavaju pijanim snom pravednika.
I tako svaki dan...
MOJ ŽIVOT BEZ MENE
Uživam u darovim
i tiranskim mučenjima;
divim se lepoti i okrutnosti stvorova.
A, ja sam samo bio, bivao,
i nikada te nisam sreo.
Susretao sam te u odlasku, u prolaženju.
Mirisi, likovi, predeli, dodiri u tami,
u svemu tome nigde me nema,
niti me je bilo; ono što sam
nešto je na površini, što je isplivalo.
Jedno telo koje se igra i neprestano ljulja,
dok se ruga ponoru smrti.
MI SMO NORMALNI!
(Vrata Želje)
Otvaraj, otvaraj, našli smo te
Govori!
Za tako nešto moraš biti teški ludak,
ne, navikao si, suviše si navikao...
To što ti radiš samo je neprestano oponašanje drugih
1. Biti siromašan (ideal)
2. Nedostatak
3. Briga
4. Kauzalni lanac
Ne, nemoj mi protivrečiti!
Da li si ikada prevario svoje voljeno biće,
ili svojeg bližnjeg?
Da li si ubio, silovao, bilo šta?
Jesi li bilo čime pokazao da si prevazišao granice?
(Misliš da si bolji od nas, a?)
Videćeš kad se budeš zaposlio
da su skokovi slučajnosti nemogući
Hleb i karton imaju isti ukus
Miris cveća i tutkala jednaki su
Dodir mekog krzna i šmirgle indiferentni su
Bez krpljenja idealizma, molim!
(Vikali su na sav glas i držali se za
stubove znanje, da ne bi slučajno poleteli)
NIČE JE IMPLODIRAO
Kamo sreće da je Niče
eksplodirao i rasuo se
na najsitnije čestice
Možda bi tad imalo smisla
tražiti njegove tragove
Ali on je implodirao, na nesreću,
ostavljajuci crni ponor
koji lagano usisava svet,
svetsku istoriju, bogove.
Postao je crna tačka singulariteta.
Ako budemo jednom potpuno usisani
privlačnom silom bezdana
u svet koji ne poznajemo
hoćemo li opet poželeti
da njime vladaju centripetalne sile,
hoćemo li ga zakititi prestabiliranom harmonijom,
hoće li neki drugi bogovi
ozariti horizonte u jutarnjem rumenilu ?
Hoće li novi bogovi biti
spremni da čine kvantne skokove,
da li će mekim stopalim
poput kakve raskalašne igračice
umeti da skaču sa jednog nivoa
na drugi atomskih orbitala,
dok u ritmu dum ! tum ! dum ! tum !
lupaju bubnjevi kosmosa ?
PUSTILA SAM BRKOVE
Guste i tamne,
sučem ih na gore
Simetrično ih začešljavam
Ko kaže da ovaj ukras ženama
ne stoji lepo?
I muškarci vole kada ih
žare crne pijavice po vratu
Žena ne postoji (što kaže Lakan),
a muževnost je tako ženstvena;
sve te velike depilirane grudi
i zategnuto telo, graciozan hod
Neko vreme bili su a la Klerk Gejbl,
a zatim sam ih pustila da rastu,
junački i vunasti
Tvoji drugovi ti zavide
jer bi i oni želeli nekoga ko im je sličan,
da osete toplinu,
brižnu ruku koja ih miluje i udara
„Oh, draga, tako me podsećaš
na moga oca !“
Ljubiš me,
tim vlažniim ribljim ustima, zagrcneš se
pa ispljuneš dlačicu
koja ti zastane na jeziku